BACHRACH & KRIŠTOFIĆ: dvostruka igra

Ukoliko si kao zadatak postavimo shvaćanje značenja fotografije (unaprijed osuđeni na neizvjesnost koja prati našu namjeru), neminovno ćemo se suočiti s važnošću konteksta koji se odražava na stvaralaštvo, njegovo urbano i društveno okruženje, situacije, intervencije i raznovrsne razine sudjelovanja. Teza o tumačenju konteksta u smislu podloge, okoline u kojoj se djelo stvara i u okvirima koje se razumijeva, a koja je strukturirana od raznovrsnih događaja i okolnosti koje su ih uvjetovale, pretpostavlja da je vizualni prostor njegov neizostavni dio strukturiran na temelju estetskih zakona - i sloboda - koji su unutar konteksta ostavili svoje tragove. Svjesna činjenice kako nema homogenog konteksta zanimam se za elemente priča koje su neizrečene (ali nisu neizrecive), odnosno koje nisu do kraja izrečene, koje pokušavamo dokučiti sami. Mnogi kritičari pridaju kontekstu slično značenje, znajući u kolikoj mjeri umjetnička djela danas ne govore sama za sebe, već ih se percipira “kao znakove koji promatrača informiraju” o politici i kulturi, o drugim znakovima s kojima uspostavljaju odnose, jer ionako ništa nije univerzalno, svugdje jednakomjerno primjenjivo. Slike su “posrednici između svijeta i čovjeka”, postale su “ekrani [koji] umjesto da predočuju, iskrivljuju svijet”.1 Fotografija se dugo vremena smatrala vrstom popularne kreacije i potrošnje više nego pozorno artikuliranim pogledom na svijet čiji su estetski kriteriji izjednačeni s tradicionalnim {lijepim) umjetnostima.2 To se mišljenje razvilo iz uvjerenja da fotografija udaljava fotografa, kao stvaratelja, od procesa u kojem je aparat zaslužan za velik dio kreativnog procesa. Možemo li dopustiti tu samosvojnost i samodostatnost kamere, odnosno određenu razinu neizvjesnosti što proizlazi iz Činjenice da je nemoguće u potpunosti vladati fotografskim aparatom i da će jedan dio zbivanja ostati prepušten neočekivanim okolnostima? Jesmo li u stanju u svakom pojedinom slučaju prepoznati te okolnosti i arhivirati ih u skladu s općevažećim pravilima, ako takva uoće postoje? Tijekom povijesti fotografija je bila predmet mnogih rasprava, podijeljenih stavova jednih koji su joj pridavali dokumentarnu vrijednost i objektivnost (a što je prema nekim mišljenjima “automatski” poništavalo njezinu umjetničku kvalitetu) i drugih koji je smatraju “umjetničkim izrazom jednako objektivnim i subjektivnim kao što je bilo koji drugi umjetnički medij”.3