BIJELA KUGA

Bijela kuga danas je uobičajen izraz za depopulaciju. U naslovu Habekova romana i u samom romanu on znači to isto, ali tako da čitatelja ne odvodi u statistiku, nego u dramatičnu zbilju zaostale sredine u kojoj od kriminalnih pobačaja, nestručnih porođaja, vještičarenja, copranja, gine više žena i djece nego muškaraca na frontama za vrijeme ratova. Ljudskoj gluposti, praznovjerju, zaostalosti, zloći, Habek suprotstavlja mladu, krhku, ženu, tek diplomiranu primalju Elizabetu Schwarz, koja nije mogla ni slutiti što je sve čeka na Bilogori. Prestrašena sudbinom dotadašnje primalje, plemenitašice Drage Ožegović, koju su seoske vračare optužile za smrt mlade rodilje (za zločin koji su same počinile), mogla je samo zavapiti: „Isuse, pa kamo su me to poslali“, sjesti nasred kuhinje i gorko zaplakati. Današnje su primalje u boljem položaju, ali razloga za plakanje nikako da ponestane. Uzročnici bijele kuge su mutirali i dalje su aktivni. Habek pripovijeda o prošlosti, ali iz svoga vremena i za svoje vrijeme koje se od nekadašnjega i razlikuje i ne razlikuje. Nekad su žene rađale po mračnim zakutcima, danas uglavnom na svjetlu, no dovoljno je u kasnijim tv-terminima pogledati što sve na tom svjetlu rade današnji opsjenari, coprnice i gatare, pa da se shvati da Habekov zaostali bilogorski Kakinac uopće nije daleko. Doktor Habek nema spremu profesionalnih spisatelja, ali zato ima posebna znanja, oko i srce za ono što je mnogim piscima nevidljivo i nedostupno. U tome je vrijednost i draž njegova romana o starim bilogorskim i bjelovarskim babicama. Tko pročita Habekov roman vidjet će da u životu čovjeka nema ništa tako veličanstveno kao što je rađanje.