BLAGORJEČJA IGNACA KRISTIJANOVIĆA

Pišući o ciljevima i metodologiji istraživanja Kristijanovićevih Blagorečja kao cilj smo definirali izradu mikrostudije o jeziku toga djela, tj. analizu teksta na grafijskoj i ortografijskoj, fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj i stilskoj razini te kontekstualizaciju rezultata unutar Kristijanovićeva korpusa i kajkavskoga književnog jezika 19. st. Stoga su se rezultati jezične analize Blagorečja uspoređivali s opisom u onodobnim normativnim priručnicama (pravopisima i slovnicama, ponajprije s Kristijanovićevom Gramatikom horvatskoga narječja), rezultatima ranijih istraživanja (npr. Šojat 2009., Schubert; Štebih Golub 2020.) i spoznajama do kojih se došlo tijekom rada na projektu Ignac Kristijanović – zaboravljeni dragulj kajkavskoga književnog jezika. Ignac Kristijanović u svojem se cjelokupnom djelovanju vodio trima ciljevima. Bili su to vjerski odgoj puka, njegovo prosvjećivanje te njega i unaprjeđivanje narodnoga, kajkavskoga jezika. Pišući Blagorečja radio je na ostvarivanju svih triju. Izborom leksika prilagodio se svojim ciljnim skupinama (župnici i vjernici), a izborom stilskih sredstava nastojao je privući pozornost slušatelja i na upečatljiv način im prenijeti vjerska učenja i moralne poduke. Iako se služio raznim stranim predlošcima, vješto ih je kompilirao dodajući autorske dijelove i primjere iz svakodnevnoga života bliske vjernicima s područja sjeverozapadne Hrvatske. Upravo zato Kristijanović posve opravdano zaslužuje atribut „majstor stila“ (Šojat 1960: 53).