DALMACIJA U MEĐURATNOM RAZDOBLJU 1918.-1941.

O Dalmaciji u prvoj polovici 20. stoljeća nema opsežnijeg historiografskog djela do sada koje bi obuhvatilo više aspekata razvoja. Dalmacija je u prošlo stoljeće ušla kao habsburška krunovina Dalmacija, da bi nakon pada Austro-Ugarske monarhije postala dijelom najprije Države Slovenaca, Hrvata i Srba, potom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Mirovnim ugovorom 1919 Italija je zauzela Zadar i Lastovo s Palagružom, te Cres i Lošinj. NDH zadržala je 1941 manji dio Dalmacije, ustupivši Italiji sve ostalo. Formalno je NDH 1943 poslije kapitulacije Italije pripojila dijelove koje je 1941 prepustila. Nakon Drugog svjetskog rata sva se Dalmacija ponovo našla zajedno u drugoj i socijalističkoj Jugoslaviji, uglavnom u sastavu Hrvatske. Po mnogo čemu se Dalmacija, gdje su pristaše jugoslavenstva od svih hrvatskih krajeva prije 1918. godine bili razmjerno najjači, čini pogodna za istraživanje pitanja integracijskih i dezintegracijskih procesa oblikovanja modernih nacionalnih identiteta. Prikaz povijesti jugoslavenstva kao političke opcije u Dalmaciji nakon Prvog svjetskog rata pomaže u razumijevanju glavnih razloga zašto je pokušaj formiranja jugoslavenske nacionalne svijesti, kakvu su zagovarali tvorci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bio osuđen na propast. Proučavanje političkih, gospodarskih i društvenih zbivanja u Dalmaciji u međuratnom razdoblju potvrđuje da je tek stranka braće Radića, koja je promicala interese najširijih drušvenih slojeva i stajala na čelu jednog pokreta koji je istovremeno bio i nacionalni i seljački, uspjela ukorijeniti što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima društva većinsko katoličkog stanovništva. Međuratno je razdoblje je i na planu društvenog razvoja dio dugotrajnijeg razdoblja općenite modernizacije života u skladu s tehničkim napretkom. Zbog toga se u rukopisu stavlja naglasak na to koje i kakve je promjene međuratno razdoblje donijelo Dalmaciji (i njenom urbanom centru Splitu) na društvenom planu.