DANTE: roman o njegovu životu

Santagata ostavlja pred čitateljem potpuno otvorenu perspektivu, nikada ne docira niti donosi krajnje zaključke, osim kad upozorava na Danteovo upravo „revolucionarno“ razmicanje misaonih i književnih postupaka, gotovo nezamislivo u srednjem vijeku. Strindberg je krajem XIX. stoljeća prorokovao kako će buduća književnost biti potpuno autobiografska, pisat će se u „ja-formi“ i svaki će roman zapravo biti biografski. I bez obzira na to što je svojim proročanstvom više-manje pogodio, danas je, zahvaljujući Santagati, jasno kako je ponovno „otkrio“ već davno otkrivenu Ameriku. Cijela je „Božanstvena komedija“ velika i nedostižna autobiografija. Putovanje je bilo obavezna forma medievalne književnosti pa stoga često i banalizirana. Dante ga je nalazio svuda oko sebe, u hagiografijama, prikazanjima i brojnim sličnim svjetovnim i sakralnim djelima te je dugo od njega bježao glavom bez obzira, utječući se stilnovistima, Amoru i skladanju soneta i kancona u slavu Beatrice. Vjerojatno bi takvim i ostao, izuzetno marljiv i obrazovan filozof, nadahnut pjesnik i tvorac prve pjesničke autobiografije u europskoj književnosti (La Vita Nuova), da mu se u životu nije dogodio strašan lom. Baš kao i Dostojevski, šest stoljeća poslije, koji bi, da nije bio osuđen na smrt i dospio pod vješala, vjerojatno ostao „napuhanim mjehurićem“ ruske književnosti, kako ga je dotad nazivao Turgenjev, tako je i Dante, osuđenik na smrt, morao u izbjeglištvo, morao je prihvatiti i na nov način osmisliti putovanje te od samoproglašena ljubavnog vizionara postati istinskim putnikom-prorokom.I od toga je La Divina Commedia.