DISTANAZIJA: do kada produžavati život?

Riječ je o vrlo vrijednom djelu brazilskog bioetičara dr. Lea Pessinija koje je prožeto mišlju da su život i smrt dva nerazdvojna pola ljudske stvarnosti i da je za svaki od njih potrebno stanovito znanje i umijeće. Na jednoj strani to je umijeće življenja a na drugoj umijeće umiranja. Potonje je dosad u odnosu na prvo bilo uvelike potiskivano ili čak ignorirano, no danas ono dobiva podjednaku važnost kao i umijeće življenja. Naime u vremenu u kojem živimo sve je razvidnije da treba moći i znati umrijeti u dostojanstvu i bez boli i patnji, a ne samo živjeti u blagodati i miru. Zbog toga se nikad nije tako učestalo i u različitim društvenim krugovima i na svim stranama svijeta raspravljalo o pitanjimja smrti i umiranja kao danas. Manje više sve te rasprave kreću se oko pojma eutanazije - koji je vrlo star i dobro poznat pojam sa svim svojim varijantama i komponentama - i u pravilu završavaju izjašnjavanjem "za" ili "protiv". S ovom, pak, knjigom takvim se raspravama otvaraju šire pespektive i pruža bogatija argumentacija za produbljeno promišljanje spona života i smrti. Njen je autor istaknuti južnoamerički bioetičar iz Brazila dr. Leo Pessini, koji je prije nego što se počeo baviti bioetikom bio svećenik i dvadesetak godina obavljao ulogu bolničkog kapelana u Kliničkoj bolnici Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Sao Paulu. Tu je on u susretima s umirućim ljudima, njegovateljima i liječnicima stekao bogato iskustvo o pitanjima smrti i umiranja koja su ga počela i teorijski zanimati, što ga je na koncu kao moralnog teologa odvelo u vode bioetike. Inače, pojam distanazije se, uz već postojeći pojam eutanazije, s ovom knjigom uvodi i u našu teoriju, pa je knjiga svojevrsni pionir u razmatranju ove tematike. Knjigu je preveo s portugalskog Radoslav Runko, a objavljena je kao suizdavački projekt Teologije u Rijeci, Medicinskog fakulteta iz Rijeke, Hrvatskog bioetičkog društva i Adamića.