DRUGO LICE BUNE HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA

U želji da se Bošnjaci odbrane od stalnih poricanja njihovog postojanja kao naroda sa svojim historijskim imenom i jezikom, toliko puta potvrđenim u historiji, i u naporu da se u vremenu kada su bosanskohercegovački Srbi i Hrvati krenuli u uništenje jedinstva naše domovine, u prošlosti nađu događaji gdje su muslimani, pravoslavni i katolici izrazili određeno zajedništvo, buna Husein-kapetana Gradaščevića se činila pogodnom za takvu svrhu. Međutim, jedna buna u kojoj Bošnjaci nisu bili jedinstveni i u kojoj realno nisu postojali neki određeniji programski bošnjački nacionalni elementi, osim činjenica da se buna desila u Bosni i da su je, prirodno, dizali Bošnjaci, dovela je neke historičare u situaciju da uz jasne dokumente o buni iznose tumačenja koja ne odgovaraju onome što u dokumentima stoji, da upadaju u kontradiktornosti koje ne pristaju njihovom naučnom profilu, te da se bošnjačka nacionalna dimenzija bune uveličava u mjeri u kojoj nije postojala. Još veća šteta za Bošnjake je nastala što se veličanjem u toj buni jednog dijela bošnjačkog naroda (tadašnjih Bosanaca) logikom nametnula potreba da se protivnici ove bune među Bošnjacima okarakteriziraju kao nacionalne izdajice (tadašnji Hercegovci). Te “nacionalne izdajice”su bili oni koji su poštovali islamski poredak, procijenili da je takva buna štetna za opstanak bošnjačkog naroda, da ide u korist neprijatelja Bosne i borili se protiv pristalica bune. Najveća šteta za Bošnjake je nastala što se na osnovu mita o Husein-kapetanu Gradaščeviću u skladu sa situacijom u ratu i poslije posljednjeg rata 90-tih godina 20. stoljeća ovaj mit koristio za stvaranje nekritičkog općeg mišljenja i raspoloženja kojim se “opravdava”štetan odnos bošnjačkog rukovodstva prema Bošnjacima Hercegovine, olahkog udovoljavanja zahtjevima Hrvata u Hercegovini koji su u želji da ih unište prema presudi Haškog tribunala nad njima izvršili udruženi zločinački poduhvat. To stalno popuštanje hrvatskim zahtjevima, koji su uglavnom na štetu Bošnjaka u Hercegovini, pojačala je jednostavna i neporeciva činjenica da je prije 16 godina lider bosanskohercegovačkih Hrvata Ante Jelavić zbog traženja hrvatske samouprave osuđen na višegodišnju kaznu zatvora, a da je danas takav zahtjev (treći entitet) legalan. Nikakva priča više tu nije potrebna. To je povećalo sumnje da u bošnjačkom rukovodstvu, političkom, vjerskom i intelektualnom, postoje oni koji bi zarad formiranja svoje, kako se često izražava, “fildžan državice”rado Hercegovinu prepustili Hrvatima i tako doprinijeli postizanju njihovih ciljeva koje u ratu nisu ostvarili. Ostvarivanju ovakvog cilja doprinosi i mit o junačkoj nacionalnoj veličini Husein-kapetanu Gradaščeviću i Ali-paši Rizvanbegoviću koji simbolizira Bošnjake Herce-govine kao sumnjive elemente sklone nacionalnoj izdaji koji nisu ni dobri muslimani. Zato se ne vrijedi nešto po-sebno boriti za njihov opstanak i može ih se lahko prepustiti njihovoj sudbini. S druge strane, to daje “gorivo”za one među Bošnjacima u Hercegovini koji upravo zbog ovakvog ponašanja “Sarajeva” i početka takvog ponašanja u koje je na intelektualnoj ravni uključen i mit o Husein-kapetanu Gradaščeviću, zbog svo-jih ili tuđih interesa stalno ovo ističu i rade na razbijanju bošnjačkog jedinstva i propagiranju otpora prema “Sarajevu”. To je također šteta kojoj doprinosi mit o Husein-kapetanu Gradaščevića i njegovoj buni. Ovi, naravno ne i u medijima, vrlo često ističu da ih “Bosanci”odbacuju još od vremena Ali-paše, da su ih Bosanci “prodali Hrvatima do Bradine” i sl. Ovakvom pogledu na hercegovačke Bošnjake, ne slučajno, doprinos su dali i historičari predstavljajući ih negativno i u bošnjačkoj, i u vjerskoj dimenziji. Tako Mustafa Imamović u svojoj Historiji Bošnjaka veliča bunu Husein-kapetana Gradaščevića, a postupanje Ali-paše Rizvanbegovića karakterizira kao podaničko i izdajničko. Također, kao “balije”jasno označava i taj izraz upotrebljava samo za stanovnike Podveležja, “poviše”Mostara. On za njih piše da su “podveleške balije” Ako prihvatimo tvrdnje da se izraz “balija”odnosi na loše i pokvarene muslimane ispada da je jedino Mustafa Imamović stanovnike nekog područja jasno označio kao “balije”. Naglašava se da nisu vršili redovno islamske propise, da se nisu kupali, da su rijetko išli u džamiju, te da su ih poznati alimi uvodili u pravi islam. Da se Imamović ikada zapitao šta je mogao biti razlog slabijeg i neredovnijeg izvršavanja islamskih propisa na Podveležju, lahko bi izvukao zaključak da je život na ka-menjaru Podveležja sve do nedavno bio mnogo teži nego na većini drugih područja Bosne i Hercegovine. Opstanak i ljudi, njihovog “hajvana”od kojeg su živjeli, zavisio je od kiše i bunara. Vrlo često je bilo neizvjesno hoće li doteći vode do iduće kiše. Voda je bila dragocjenost koja se strogo čuvala za goli opstanak i štedjela se koliko je više bilo moguće. Nije bilo prostora za “pljuskanje”i kupanje svaki čas. Živjelo se od stočarstva, a bili su angažirani i muškarci i žene, a i djeca. Na škrtom kamenjaru stoka se morala napasati na širem prostoru cijeli dan, od zore do mraka, i najveći dio stanovništva nije imao vremena da trči u džamiju svaki čas. Proučiti uslove života neke grupe kao faktor koji može uticati na redovnije i neredovnije izvršavanje vjerskih oba-veza bio bi dobar metodološki naučni pristup, zar ne? Osim toga, Mustafu Imamovića je trebalo dovesti i na šehitluke da vidi kako je u posljednjem ratu 120 podveleških “ba-lija”dalo svoj život da bi mogli ostati muslimani, da bi zaštitili svoju domovinu i svoj narod. Treba istaknuti da se ovdje neće i ne trebaju previše ponavljati historijske činjenice o buni Husein-kapetana Gra-daščevića, jer su te činjenice već utvrđene i prezentirane od strane vrsnih historičara. Ko želi, neka to nađe u njihovim djelima. Namjera ove knjige je da se rasvjetljavanju ove bune dade doprinos tako što će se dopuniti onim što do sada nije dovoljno analizirano i isticano, i što će se objasniti neistinite, nepotrebne i štetne dimenzije koje se ovoj buni pridaju.