DUŠANKA JABLANOVIĆ

Sklonost likovnom eksperimentu konstanta je u opusu Dušanke Jablanović. Traženje novih izražajnih mogućnosti u njezinu djelu očituje se na dva načina. S jedne strane, a to najviše vrijedi za Dušankin grafički opus, događale su se inovacije s tehničke strane, načinima tiska, kombinatorikom materijala i podloge. S druge strane, u njezinu slikarstvu nema mirenja sa shemom izraza, skladnom formulom obnavljanja, već je riječ o potrebi za lepezom rješenja, okupljenih oko njezina stava i njezine logike slike. Postoji ishodišna jezgra i koordinate koje mogu pokriti svu uzbudljivost slikarske avanture, razvijane na potki talenta, zanosa i uvjerenja. Čini mi se da stilska oznaka apstraktnog ekspresionizma najbolje odražava stvaralački nemir i oblikovno bogatstvo u ostvarenjima Dušanke Jablanović. Apstraktno i figurativno prožimaju se u djelima, s prevladavanjem nepredmetnog. Dušanka polazi i od pejzaža ali i izmaštane strukture fragmenata prirode, želeći slikarskim tkivom postići kolorističku i oblikovnu ravnotežu, u uprizorenjima relativiziranja odnosa citata krajolika i slobodne forme. U oba slučaja, dakako s različitim stupnjem dodira, s asocijativnošću realističnog, s pravilima od kojih ne odstupa, upisivanja pokreta na sliku i ispod površine slike, i reda u organizaciji gradivnih sastavnica. Prividno ta se načela gotovo dokidaju. Ipak ne. Naime, Dušanka Jablanović dinamiku slike postiže nenametljivom pravilnošću, s napetošću lûka, sukobljavanjem horizontala i vertikala, “kanaliziranjem” silnica, s izbjegavanjem kaosa i s disciplinom komponiranja u situacijama popuštanja ritmičke čitkosti. Kovitlanje formi ima svoje granice, premda se nameće neminovnost praska. Događanje je slično i u grafikama pretežno crno-bijelih partija, tek s povremenom intervencijom bojom, i slikama kromatske bujice. Paleta se otvara i pri jednostavnijim organizacijama slikarske plohe, podjele tek na nekoliko polja i pojaseva, i scenariju s adiranjem brojnih traveja, s kolorističkom razvedenošću, u slikama objektivno jasne tektonike. Dušanka Jablanović približava se i geometriziranosti scene, egzaktnosti provedbe, ali s davanjem i naličja prizorima likovne racionalnosti. Strogost korespondira s organičkim, s membranama sabiranja vitaliteta. Tako lik ili sugerirana voluminoznost tijela svojim obrisima i vrijednostima boja ulaze u energetsko zračenje cjeline, s ravnopravnošću, pažljivom minucioznošću satkanih detalja i velikih “neutralnih” usjeka i naplavina vodilja u sadržajnoj slojevitosti slika. U djelima slikarske arhitektonike, ali s prihvaćanjem spontanosti igre. Pomalo enigmatske forme, od postave u prvom planu do varijacijama osvajanja prostora u dubini. U širini i stiješnjenosti prostor pulsira prenoseći energetski naboj od sebe i primajući ga na se. Karakteristično je to ekspresionističko razumijevanje slike, njezina aktiviteta i emocionalnosti, od Dušanke Jablanović prihvaćenih i u krokijevskoj tvorbi i reprezentativnoj kompoziciji. (Stanko Špoljarić)