ESEJI O AUTOBIOGRAFIJI

Objavljeni su "Eseji o autobiografiji" koji su nastajali tijekom autorova istraživačko-nakladničkoga rada na usustavljivanju ovoga tipa štiva u nacionalnoj književnosti i na njegovoj interpretaciji. Naime, nakon višegodišnjih istraživanja autor je još 1997. bio objavio zbornik od 157 autobiografija 100 hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća. Javnost je autorov projekt tada dočekala kao „kapitalno djelo“ (H. Tomić Sablić) i „jedinstveni znanstveni i izdavački pothvat“ (M. Jurišić) „monumentalnih dimenzija“ (B. Donat), koji „uspostavlja korpus hrvatske autobiografije“ (A. Zlatar) i koji je „izazvao buru u našim spisateljskim redovima“ (B. Džebić), a neko vrijeme bio je u samome vrhu čitanosti. U međuvremenu autobiografska je literatura i u Hrvatskoj doživjela pravu eksploziju, autobiografsko štivo došlo je u žižu interesa najšire čitateljske publike, istraživača i nakladnika koji publiciraju u sada već specijaliziranim nizovima strane i domaće autore s njihovim životnim pričama. U takvoj situaciji autor se odlučio na novi korak, pa je pozvao hrvatske pisce, članove obaju društava, da za njegov projekt dopišu raniju ili napišu novu autobiografiju. Tako su nastale tri nove knjige pod jedinstvenim naslovom Iz pr(a)ve ruke - Nove autobiografije hrvatskih pisaca s 90 autobiografija suvremenih hrvatskih pisaca svih naraštaja (1-3/2013-15.). U međuvremenu autor je u raznim prigodama pisao o pojedinim autobiografijama - od J. Kozarca, I. Brlić-Mažuranić i M. Begovićeva, preko T. Ujevića M. Švel-Gamiršek, Z. Plevnika, G. Viteza, V. Vide, J. Horvata i Z. Črnje do V. Parun, J. Pupačića, L. Bauera, S. Hranjeca i P. Pavličića, a pregledne članke pisao je i za razna leksikografska izdanja te vodio sveučilišni kolegij o hrvatskoj autobiografiji. Napokon, u svojoj Hrvatskoj književnosti 19. stoljeća (2015.) autor ravnopravno tretira i autobiografiju kao relativno autonoman žanr te mu posvećuje posebno poglavlje. Štoviše, u povodu Bašćanske ploče, koja je pisana u prvome licu, tj. naratološki u ključu autobiografije, autor ističe kako hrvatska kultura zapravo i „počinje u znaku autobiografskoga pripovijedanja“. Sve to našlo je mjesta u ovoj jedinstvenoj monografiji koja daje pregled jedne nacionalne književne prakse osviještene s obiju strana - književnopovijesne i teorijsko-metodološke. Istodobno autor pruža uvid u vlastita iskustva u bavljenju autobiografijom koju on - ne bez razloga - naziva žanrom nelagode, a tu nelagodu kao da podjednako dijele ne samo oni koji pišu, nego i oni koji autobiografije čitaju. Ovaj paradoks kao da najbolje karakterizira ne samo pisanje o sebi od - Ujevićevim riječima - mrskoga do predragog Ja nego još uvijek podržava poziciju autobiografije kao „ružnog pačeta“ unutar književnoga sustava. To baš nikome ne smeta da priče o vlastitome životu danas idu „kao halva“ te postanu prava industrija kojoj ne odolijeva ni naša kultura.