HRVATSKO VOJNO NAZIVLJE KROZ STOLJEĆA

Hrvatsko je vojno nazivlje ovim radom prvi put u monografskome obliku podvrgnuto iscrpnomu istraživanju i to duž dvije temeljne osi: jezikoslovno-terminološkom raščlambom i dijakronijsko-sinkronijskom perspektivom. Vodeći se činjenicom kako je dosad hrvatsko vojno nazivlje bilo znanstveno oskudno i periferno istraženo – ponajprije ono suvremeno – namjera je bila impostirati temu tako da se obuhvati što šira problematika njegova postanka te da se rasvijetle žarišne točke koje opterećuju njegovo raščišćavanje i usustavljivanje. To se nadasve odnosi na angloamerikanizaciju nazivlja na svim jezičnim razinama, neusklađenost s terminološkim načelima i nužnost njegova usustavljivanja. Povijest i evolucija hrvatskoga vojnog nazivlja krajnje je burna. Često je bila predestinirana izvanjezičnim utjecajima te je, dokazuje se u radu, dijelila neumoljivu sudbinu hrvatskoga jezika na njegovu putu standardizacije, vjerojatno još i zlosretniju. Istraživanjem se nastojalo zadrijeti što je moguće dublje u jezičnu prošlost, što je dovelo do 1578. godine i službenih dokumenata na onodobnome hrvatskom jeziku koji se tiču vojništva i ratovanja – vojnih edikata Karla II. Štajerskoga (njem. Kriegsartikel). Bez daljnjega njih možemo smatrati zasadama službenoga hrvatskog vojnog nazivlja. Temeljitom se raščlambom potvrđuje kako hrvatska višestoljetna leksikografska baština – od prvoga hrvatskog rječnika Fausta Vrančića, tiskanih dopreporodnih rječnika Jakova Mikalje, Jurja Habdelića, Ivana Belostenca, Sušnik-Jambrešića i Ardelia Della Belle preko rukopisnih rječnika Bartola Kašića, Pavla Rittera Vitezovića i Ivana Tanzlinghera do modernih preporodnih rječnika Mažuranić-Užarevića i Bogoslava Šuleka – iz rječnika u rječnik redovito dokumentira sve opsežniji korpus riječi koje vežemo uz vojništvo i ratovanje, što je ovim istraživanjem oprimjereno.