IZRICANJE POSVOJENOSTI U HRVATSKOME JEZIKU DO POLOVICE 19. STOLJEĆA

U knjizi autorica daje pregled sredstava za izricanje posvojnosti u hrvatskome književnom jeziku sredstvima unesenim u hrvatski jezični sustav iz stranih, uglavnom romanskih jezika te pregled njihove uporabe u početcima jezične standardizacije. Sintaktičke se prevedenice općenito, kao i sintaktičke prevedenice kojima se izriče posvojni odnos, razumijevaju kao veza među hrvatskim književnim jezicima, kao sredstva koja omogućuju da se ti jezici razumiju kao sastavni dijelovi jedinstvena sustava - hrvatskoga književnog jezika. One pokazuju da su ti književni jezici nastali na bogatoj, uglavnom stranoj tradiciji, da su bili snažno međusobno povezani, da su autori poznavali djela drugih autora koji su pisali ili istim ili kojim drugim književnim jezikom i da je očito, bez obzira na velike fonološke i morfološke razlike, postojala jasno izražena težnja prema stvaranju univerzalnoga jezičnog koda te da su autori poštovali više-manje nepisana, ali dobro poznata pravila. Knjiga se sastoji od uvoda, poglavlja u kojemu se objašnjavaju osnovni pojmovi, nekoliko glavnih dijelova i zaključka. U prvome dijelu raspravlja se o genitivnome kompleksu s pomoću kojega se izriče posvojni odnos (u poglavljima o uporabi besprijedložnoga genitiva u izricanju posvojnosti, o uporabi genitiva s prijedlogom od i o uporabi genitiva osobnih zamjenica za 3. lice umjesto posvojnih zamjenica za 3. lice). U drugome se dijelu govori o uporabi zamjenice svoj (o uporabi zamjenice svoj umjesto posvojne zamjenice za 3. lice i o uporabi zamjenice svoj za izricanje pripadanja subjektu). Treći se dio odnosi na uporabu posvojnih relativa koji i čiji. U četvrtome je dijelu dan pregled svih sredstava za izricanje posvojnosti potvrđenih u pregledanome korpusu. U zaključku se donosi sažetak rezultata istraživanja i pregled statusa svih zabilježenih sredstava za izricanje posvojnog odnosa u suvremenome hrvatskom standardnom jeziku.