JAROSLAV ŠIDAK I HRVATSKA HISTORIOGRAFIJA NJEGOVA VREMENA: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 25. i 26. studenog 2011.

Jaroslav Šidak (1903-1986) nekoliko je desetljeća uvelike utjecao na razvoj hrvatske historiografije, kao sveučilišni profesor i znanstvenik, te aktivni strukovni djelatnik Povijesnog društva Hrvatske i urednik Historijskoga zbornika, prvoga i neko vrijeme jedinog znanstvenog časopisa hrvatske historiografije u drugoj polovici 20. stoljeća. Znanstvenu je djelatnost započeo kao gimnazijski profesor uoči Drugoga svjetskog rata - 1935. obranio je disertaciju „Problem Bosanske crkve u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca (prilog rješenju tzv. bogomilskog pitanja)“. Od 1943. Šidak je, nakon kraćeg rada u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu u Zagrebu, prešao na docentsko mjesto na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je ostao do odlaska u mirovinu, a i nakon toga je aktivno sudjelovao u radu Instituta za hrvatsku povijest te u nastavi poslijediplomskog studija. Sa srednjovjekovne se tematike uskoro nakon dolaska na fakultet prebacio na probleme moderne hrvatske povijesti, od kraja 18. do početka 20. stoljeća, kao i na istraživanje stanja suvremene hrvatske historiografije. Bio je i suradnik, urednik i autor natuknica u enciklopedijama zagrebačkoga leksikografskog zavoda pod Krležinim vodstvom. Dosad je često isticana Šidakova zasluga u pokretanju i uređivanju Historijskog zbornika tijekom više od tri desetljeća. Mnogi se hrvatski povjesničari starije generacije sjećaju profesora Šidaka upravo po minucioznom čitanju, ispravljanju i korigiranju članaka i tekstova za taj časopis. Hrvatski su povjesničari u svojoj strukovnoj udruzi nakon Šidakove smrti osmislili i dvaput organizirali republička znanstvena savjetovanja Dani Jaroslava Šidaka (Pula, ožujak 1988; Zadar-Split, svibanj 1990). Tijekom tih nekoliko godina nakon smrti često je - katkad i na glorifikatorski način - ukazivano na Šidakovo značenje za razvoj suvremene hrvatske historiografije. S druge strane, uskoro se Šidaka i njegovo djelo počelo zaboravljati i/ili prešućivati, a pojedini su autori na nj svalili breme odgovornosti za sve ono što su smatrali lošim u poratnoj historiografiji. Dani Jaroslava Šidaka prestali su se održavati. Bilo je to posebno vrijeme za hrvatsku historiografiju, kao uostalom i za Hrvatsku u cijelosti, koje samo po sebi zavređuje istraživačku pozornost i diskusiju povjesničara. Namjera je ovoga skupa, koji se održava četvrt stoljeća nakon Šidakove smrti, dvojaka: s jedne strane želimo okupiti Šidakove neposredne učenike i one povjesničarke/povjesničare koji imaju osobna sjećanja na vrijeme dok je on aktivno djelovao na historiografskom polju te čuti njihova razmišljanja i uspomene; s druge pak strane intencija je skupa da se potaknu istraživanja povijesti hrvatske historiografije u doba socijalizma i neposredno nakon njega te iznesu dosadašnji rezultati.