JEZIK MISALA HRUACKOGA: studije o jeziku Šimuna Kožičića Benje (1531.)

U Jeziku Misala hruackoga u 12 studija filolozi-kroatisti srednje i mlađe generacije obuhvatili su otisnuti opus znamenitoga „biskupa i pisca“ Šimuna Kožičića Benje (1460-1536). Nakon srednjovjekovnih nastojanja da se hrvatski jezik precizno razluči u svoje tri inačice, konačno se ustanovila namjera za jedinstvenom jezičnom koncepcijom primijenjenom na sva izdanja hrvatske knjige. Bila je to osnova na kojoj su se gradila nastojanja sljedećih stoljeća, u tzv. predstandardizacijskom razdoblju hrvatskoga jezika. Šimun Kožičić Benja autor je prepoznatljiva humanističkog profila, obrazovan i dobro upućen u pisanu praksu hrvatskoga srednjovjekovlja, ponajprije glagoljaškoga kulturnoga kruga. Njegova jezična koncepcija prvi je novovjekovni iskorak kojim se pišu knjige za širi čitateljski krug. Nastajao je oblikovan jezik svima razumljiv, istodobno vjeran latinskim obrascima (u tekstovima koji imaju latinski predložak), uz čuvanje čvrstih asocijacija na crkvenoslavensku tradiciju. Upućivanje na to vrijeme prije snažne odluke da jezik sa štokavskom osnovicom bude nositelj prvih jezičnostandardizacijskih procesa, od iznimne je kulturološke važnosti. Čakavština - s čvrstim i jasnim crkvenoslavenskim osobinama, za koje je važno i da odraze uglednu starinu i da budu potpuno razumljivi - mogla je poslužiti kao jezik tadašnjega hrvatskoga korpusa. U knjizi su predočene kulturološke prilike na početku novoga vijeka u Hrvatskoj, s obzirom na istodobne okolnosti u Europi, te raznolikosti književne produkcije na hrvatskom jeziku (s obzirom na različitosti uporabe jezika i pisma: glagoljice, ćirilice i latinice). Razvedenost kulturnih središta u hrvatskim krajevima, artikulirana supostavljenost građanske i crkvene literature, nužne su pretpostavke razumijevanje ovog Kožičićeva projekta. Osim na oblikovanu književnojezičnu koncepciju u knjizi su i osnovne informacije i interpretacije političkog djelovanja Š. Kožičića Benje u Rimu, te posebnosti njegova položaja u Rijeci kao „pastira bez pastve“. Humanistička vizija razumljiva jezika, čvrsto ukorijenjena na kanonskoj Vulgati, kruna je svih njegovih nastojanja.