MARKO RAŠICA

Marko Rašica (Dubrovnik, 1882.- Koločep, 1963.) hrvatski je slikar školovan na bečkoj Akademiji (1903.-1907.) u doba najvećeg procvata secesije koja je snažno obilježila rano razdoblje njegova slikarstva. Do 1917. živio je u Ljubljani, Münchenu, Pragu, Parizu i Nizozemskoj, a potom dolazi u Zagreb i postaje profesor na Obrtnoj školi. Rašica je bio izuzetno svestran umjetnik, pored ulja na platnu i akvarela, zidnih slika, okušao se u grafičkim tehnikama, iskucavanju metala, vitrajima, mozaicima, primijenjenim umjetnostima, grafičkom i tekstilnom dizajnu. Napisao je nekoliko književnih djela u formi proze i pjesama, povremeno se javlja novinskim člancima upozoravajući domaću javnost na potrebu pokretanja umjetničkih aktivnosti (1908.), reorganizacije umjetničko-obrtnih zavoda (1926.) te apelira na zaštitu crkvene baštine od prodaje i odlaska izvan granica zemlje (1937.). Bavio se i restauracijom umjetnina, a okušao se i u kiparskom području izradom gipsanog modela za spomenik pobjede na Lovćenu 1916.g. Bio je član grupa Vesna, Medulić, Lada i Djelo. Iznimni su njegovi pejzaži dubrovačke okolice i sjevernog Jadrana koji su uvršteni u najznačajnije preglede hrvatske umjetnosti prve polovine 20. stoljeća i nalaze se u fundusima većine hrvatskih muzeja. Početni plenerizam obogaćen bečkim secesijskim i simbolističkim iskustvima, zamjenjuje magično-realističkim kompozicijama, art decoom, potom poetskim realizmom, tek povremeno se dodirujući s ekspresionizmom i neoklasicizmom. Unutar hrvatskog slikarstva slikara dubrovačke provenijencije, Rašica se nadovezuje na Medovića i predstavlja sponu između Medovića i Ignjata Joba. Svojom svestranošću i sklonošću eksperimentima, jedinstvenim amblematskim rješenjima pejzaža, te iznimnim senzibilitetom za kolorit opravdava kontinuirani interes likovne publike za svoj rad. On je jedan od malobrojnih naših umjetnika afirmiranih i izvan Hrvatske zapaženim prezentacijama u Londonu, Ljubljani, Beču, Parizu i Pragu i zaslužio je pozitivnu valorizaciju i čvrstu afirmaciju među hrvatskim umjetnicima. Sudjelovao je na 70-ak samostalnih i skupnih izložbi, kontinuirano praćen značajnim perima naše likovne kritike s više od 300 bibliografskih jedinica posvećenih njegovom radu. Monografijom Marka Rašice izvlači se iz zaborava zanimljiv opus umjetnika, koji je dugo vremena postojao isključivo na marginama regionalnoga stvaralaštva (dubrovačkog pejzažizma) iako je po svojim formativnim premisama upravo kozmopolitski. Tonko Maroević