METEŽ

Fikcionalizirana sjećanja velikana njemačke književnosti Hansa Magnusa Enzensbergera Metež (2014) donose autorov susret sa samim sobom otprije pola stoljeća. U pustolovinu hvatanja ukoštac s prošlošću upustio se na osnovi dokumenata slučajno pronađenih u potkrovlju svoje kuće, i iz toga je proizašao autobiografski retrospektivni pogled na 1960-e, na “desetljeće meteža”. Godine 1963. autor je prvi put putovao u Rusiju i pritom neočekivano sudjelovao u posjetu Hruščovljevoj dači u Gagri. Tri godine nakon toga proputovao je SSSR od krajnjeg juga do Sibira i pritom upoznao svoju drugu suprugu, Ruskinju, jedan od glavnih likova koji će se provlačiti gustim tkanjem ovog djela. Godine 1968. i 1969. pisac ulazi u fazu političkoga i privatnog meteža. U jeku Vijetnamskog rata seli se u Sjedinjene Američke Države, u vrijeme obilježeno i turbulencijom Kubanske revolucije. No frakcijski sukobi izvanparlamentarne opozicije u Berlinu nisu toliko udaljeni da pisac ne postane akterom i na tome poprištu. Osvrt na to povijesno razdoblje isprepleten je s, autoru svojstvenim, duhovitim i britkim sučeljavanjem starijega i mlađeg Enzensbergera, živim i polemičnim razgovorom u kojem obojica brane svoje stavove i uvjerenja. U završnom poglavlju “Potom” pisac se oprašta od “političkih i privatnih opsesija 60-ih godina” te se na završetku knjige, posvećene “nestalima”, posljednji put prisjeća bliskih osoba, posebice, kako kaže, “onih koji su pretrpjeli poraz”.