NE: (izbor 1986-2019)

U proznim i poetskim zapisima iz prizemlja Franje Frančiča riječ je o ljudima s ruba i dna, o onima kojima život i sudbina nisu bili naklonjeni, koji, često, tonući u alkohol, pokušavaju, najčešće zalud, pobjeći i od drugih i od sebe, od zla koje im je učinjeno i koje su sami učinili. Autobiografskom proživljenošću ili uživljenošću u nesreću, pa i tragediju drugog, Frančič predočava borbu za opstanak uskraćene jedinke, koja agresivno odgovara na agresivnost socijalnog okruženja. Antijunak njegove proze je životni marginalac koji se, nerijetko, u potrazi za identitetom, vraća u djetinjstvo i u uništeno obiteljsko gnijezdo, a svoj preostali integritet brani društvenom kritičnošću, čak i kada nastavlja tonuti u živo blato svakodnevice. Svakovrsna delikventnost i brutalnost, samosvrhovita, gruba spolnost i bezosjećajnost, kao vidovi ispoljavanja čovjekove animalnosti, ujedno su posljedica i uzrok surovosti i nasilja. Ali i prisutan nihilizam i osjetna amoralnost ne samo da ne mogu skriti, nego, srazmjerno potiskivanju, otkrivaju želju za istinskom ljubavlju i nekom višom etičnošću. Pitanje čiste istine je najčešće pitanje koje, sučeljeni s nečistim svijetom i složenom ljudskom prirodom, sebi postavljaju i autor i njegovi likovi. Pitanje je, dakako, upućeno sfingi života i, kako literaturi i priliči, ostaje bez konačnog odgovora, ali, ujedno otkriva zagonetnost života od rođenja do smrti. Za razliku od ranijeg često prisutnog osjećanja mladalačke moći, kasnije, u njegovim jezički smirenijim, a stilski katkada dotjeranijim, ispovjednim verističkim tekstovima preovladava svijest o prolaznosti, zaokupljenost starošću i smrću. Jer se sve u čovjekovom životu, ispunjenom samoćom, strahom, nasiljem i smrću, iskazuje privremenim. A upravo u toj privremenosti, kako Frančič sam kaže: „Svako poznaje samo sopstveni krug pakla”.