POVIJEST NEPOSTOJEĆEGA GRADA

„Povijest nepostojećega grada' donosi odavno prepoznatljiv, moglo bi se reći grubišićevski poetički model, dijelom nadrealističkih, neobuzdano ulančanih koliko i slobodno lebdećih metafora, slika, prizorâ, senzacija, mentalnih i/ili stvarnih putovanja uvijek naglašenoga ženstva koje je, i ovdje, izraženo te oblikovano duljim pjesmama proznoga ritma, poezijom u prozi, pjevanjima, kraćim spjevovima... ili kako bismo sve već izabranu formu autoričina izraza u 'dionicama', kao u čitavu joj opusu mahom bez interpunkcije, mogli definirati. U svakom slučaju posrijedi je apsolutna sloboda mašte, fantazijske imaginacije, i namjerno i slučajno 'oneobičena/iskošena' jezikotvornost, vrlo osobno poimanje sintakse, svojevrstan sklad i logika 'reda u neredu', poglavito promicanje duha i duševnosti onako kako to danas čini rijetko tko u hrvatskome pjesništvu: apartno, izvorno, za ponekog čitatelja mjestimice možda zalihostno, 'nepronično' ili 'neprohodno', što katkad moguće svjesno žrtvuje i gramatičko-pravopisnu normu, sustavnost i ujednačenost, a sve kako bi se nepostojećemu/'nepostojećemu' jednako koliko i toku svijesti te bogatu planetarnom kulturalnome mozaiku autorski dalo što više maha i zamaha. Tekst vodi pisca i on vodi tekst, a intimno i opće, zavičajno, nacionalno i kozmičko, etičko u vjeri i erotsko u punini i titrajima, koloplet sazdan od života i smrti, pa iznova do života, pred čitaocem se smjenjuju i preoblikuju čas munjevitom nepredvidivošću čas pak smirenom i smirajnom uravnoteženosti. Lirski je subjekt prošaran svakovrsnim ožiljcima, ali ne manjka mu duhovitosti, ironije, podsmijeha ni nade. Naprotiv. Ovako pišu rijetki, intelektualno moćni i načitani književnici snažno naglašene emotivnosti i, na znakovitim mjestima, iskustveno pomireni kako s nametnutom tako i s onom prihvaćenom osamom, gotovo izabranom samoćom. Ostavljeno je čitaočevu izboru i ukusu zaključiti o tomu je li ovo djelo autoričino ponajbolje dosad ili nije, no nema sumnje u to kako je riječ o jednoj od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja - pitanje je da li (pro)čitanoj ili ne(pro)čitanoj - ali kritički još uvijek zacijelo nepravedno zanemarenoj Puljanki Nadi Grubišić (1954. - 2018.). 'Staromodno' bi možda bilo reći, ali ipak napišimo i to: u nje se i u njoj se susreću, dotiču te prožimlju - i vates i doctus... Rukopis ove zbirke i knjiga pred vama još je jedan dio njezine neobjavljene, a bogate ostavštine koju ovaj nakladnik postupno nastoji preda(va)ti javnosti približujući tako Grubišićevu, tu 'Indijanku hrvatske poezije', što širemu domaćem čitateljstvu."