POVIJEST PULE: deterministički kaos i jahači Apokalipse

Postanak Pule obavijen je mitom, legendom i “maglom prohujalih tisućljeća”, samo zato što nam se legenda sviđa. “Grad bjegunaca”, Polai, povezan je naravno s Argonautima i Kolhiđanima i pričom o “zlatnome runu”. Tako je legendom određen povijesni usud grada kao utočišta prognanikâ i izbjeglica ili pak mjesta stalne i snažne fluktuacije ljudi, običaja, kultura i vizija. Nestanak dijela staroga i dolazak novoga stanovništva u razmjerno kratkim vremenskim razmacima tijekom povijesti, pa do današnjih dana, jest prijelomnica društvenih struktura bez presedana i odlučujući čimbenik promjene i preobrazbe kulturnoga ozračja cijele urbane zajednice. Pulu su kroz dugo povijesno razdoblje pohodili i kopitima pomamljenih konja gazili novozavjetni jahači Apokalipse podsjećajući stanovništvo na kratkoću i krhkost života. Koliko god da su njihova divljanja gradom stanovništvu donosila bol, patnju i razaranja, toliko su u preživjelih jačali volju za životom. Ono što je Pulu održalo tijekom milenijskoga postojanja, jest činjenica da se naraštaji stanovništva nisu mirili s posljedicama prijelomnica. Stoga su bolest, glad, rat i smrt podjednako, u duljemu razdoblju, bili snažnim “usmjerivačima” mentalnih sklopova stanovništva i “organizatori” načina življenja. Jahači Apokalipse poticali su, ustvari, djelovanje zajednice i pojedinaca na “proizvodnju” povijesti - povijesti grada i ljudi. Prijelomnice se nisu događale samo tijekom dekadencije grada, nego i u vrijeme njegovih snažnih uzleta. Pulu su njezini antički stanovnici nazvali “potomkom Rima po starini i dostojanstvu”. Vladavina Bizanta na ovim prostorima, nešto dulje od dvjesto godina, značila je mir, napredak i blagostanje. Sjaj grada dugo nije tamnio, što ga je na koncu možda i održalo. Dolazak Franaka bitno je promijenio značaj Pule, ali i podvojio građane, kao što će ih svaka nova vlast i ubuduće podvajati i usmjeravati jedne na druge. Razjedinjenost u viziji budućnosti. Tridesetih godina 14. stoljeća Pula priznaje duždevu vlast i time se za 450 godina odriče svojih sloboda i samostalnoga razvitka. Propašću Venecije i dolaskom Austrije i Francuske, potkraj 18. i početkom 19. stoljeća, započinje novo razdoblje povijesti Pule. Administrativne mijene neće bitno utjecati na razvitak i boljitak grada, ali će se na njegovim ulicama početi osjećati neki novi civilizacijski vjetrovi nastali u građanskoj revoluciji. Iz razvojne besperspektivnosti, apatije i klonulosti grad je moglo izvući čudo. I ono se dogodilo carevom odlukom da Pula postane glavna austrijska ratna luka. Time će započeti njen gospodarski i svekoliki uspon, kakav se ne pamti još od 11. i 12. stoljeća. Isprva je ovaj proces tekao malim, usporenim koracima, a onda sve bržim, dužim i snažnijim. Careva odluka da Pula postane glavna ratna luka, a ne Trst, postala je u povijesti grada sudbonosnom i prijelomnom. Grad koji je stoljećima tavorio, dobio je povijesnu prigodu. Svi kasniji padovi izazvani ratovima, epidemijama, iseljavanjima, promjenama vlasti i sustavâ, usporavali su, ali nisu zaustavili nalete razvitka. Razdoblja ratova, pandemija, epidemija i gladi bile su ključne točke povijesnoga determinističkog kaosa i izvori prijelomnica, posebice u manjim i krhkim urbanim zajednicama poput nekadašnje Pule. U tom smislu neke se promjene u Puli mogu shvatiti posljedicom, ali i uzrokom, kaotičnih deklinacija i neispunjenih mogućnosti ili htijenja. Riječ je, dakle, o promjenama, koje će za duže vrijeme obilježiti grad i njegovo stanovništvo, utjecati na osoben i prepoznatljiv mentalni sklop građanâ, način življenja, navade, promišljanje života, kulturu, jezik i gospodarstvo, dakle na sve ono što nazivamo identitetom. Pula tijekom svoje nekoliko tisućljeća duge povijesti bilježi kontinuitet naseljavanja, ali i kontinuitet gubljenja stanovništva, dakle diskontinuitet. Gubitak stanovništva (epidemije, glad, rat, egzodus) ujedno je diskontinuitet u procesu jačanja i razvitka grada, ali diskontinuitet je i naseljavanje stanovništva, i to u odnosu na traganje za povijesnom poveznicom i oblikovanjem identiteta grada. Ipak, kao rane na tijelu, i danas se vide i osjećaju posljedice stoljetnih diskontinuiteta (izgubljenosti u vremenu), koje nas u mračnim dubinama podsvjesnoga tjeraju u nekakvu fantomsku i sizifovsku potragu za kontinuitetom, odnosno identitetom. Kakvim? “Izgubljenim” ili “novim”, to nitko ne zna i ne može znati. Osjećaj pripadnosti gradu, dakle cjelini, dolazi s godinama i sazrijevanjem, širenjem vlastita kulturna obzora i razumijevanjem vlastita mjesta u društvu. Naša je povijest, povijest našega grada. Jedna biografija i jedna sudbina. I kako god ta povijest izgledala naoko kaotičnom i neurotičnom, isprekidanom i ispresijecanom uništavanjem, razaranjem i paljevinama, jednako je tako to i povijest gradnje te optimizma, življenja i prožimanja novoga sa starim, dobroga s još boljim.