PROLEGOMENA ZA SVAKU BUDUĆU METAFIZIKU

Zasigurno su tri velike Kritike (Kritika čistog uma, Kritika moći suđenja i Kritika praktičkog uma) najslavnija djela Immanuela Kanta. No te su genijalne knjige iznimno složene, a Kantove ideje vrlo originalne i zapanjujuće, da je sam Kant, u nekoliko navrata, sastavljao kraće spise kako bi pojasnio neke posebno teške dijelove. S vremenom, ti kraći spisi dostigli su slavu - premda vjerojatno ne i značaj - velikih Kantovih djela. Prolegomena za svaku buduću metafiziku jedna je od tih knjiga. Već u prvoj rečenici Kant kaže kako knjigu nije namijenio učenicima već učiteljima te odmah dodaje kako ovdje nije riječ o pukom priručniku, o uputstvu za predavanja već postojeće znanosti, već o materijalu za izgradnju jedne nove znanosti. Ta buduća znanost ima staro ime ali, prema Kantu, sasvim nov sadržaj. Naziv metafizika više ne znači ono što je značio tisućama godina, učenje o onome što nadilazi prirodu, već se sada metafizika odnosi na uvjete mogućnosti spoznaje. Kako bi se, dakle, ispitali uvjeti mogućnosti spoznaje, nužno je shvatiti što su analitički, a što sintetički sudovi a priori, što je razum, a što um te što je empirija, a što su kategorije. Stoga, na repertoaru je sve ono što se već nalazi u Kritici čistog uma, jedino što tekst nema 600 već 150 stranica. Uostalom, upravo to opravdava uvodni karakter ove knjige. Odlika genijalnog autora poput Kanta je to što on ne ponavlja mehanički ono do čega je došao, već svaki put u tekst unosi nešto novo. Samo preciziranje i uspješna formulacija je korak dalje u odnosu na prethodni tekst, ali u tom procesu pojašnjenja drugima Kant je i samome sebi pojašnjavao nedovoljno prozirne djelove. Stoga je Prolegomena nesumnjivo, uprkos relativno skromnoj ambiciji, zasebno djelo možda i najvećeg fiozofa u povijesti.