PROŠLOST KAO PREDMET ZNANJA

Pola stoljeća bespoštedne rasprave nije ni najmanje opovrgnulo gledište prema kojemu se XV. i XVI. stoljeće, koja u neku ruku predstavljaju sponu između srednjovjekovlja i suvremenoga doba, ipak suštinski razlikuju od prethodnoga razdoblja kao i onoga koje je potom uslijedilo. Premda više ne možemo dijeliti entuzijazam Burckhardta i smatrati ta dva stoljeća razdobljem istinskoga uzleta kulture iz rasula u kojem se navodno prije nalazila, premda vidimo ne samo novotarije koje su ta stoljeća donijela, nego i ono u čemu se očitovalo tavorenje negdašnjih tradicija – ipak imamo pravo izdvojiti tih dvije stotine godina iz srednjovjekovlja i nadjenuti im vlastito ime. To se pravo ponekad dovodi u pitanje na temelju neobjelodanjenih pretpostavki da nova faza u povijesti započinje tek kada definitivno iščeznu sve pojave svojstvene prethodnome razdoblju. Pokazuje se ipak da konzervativna mjerila izdvajanja povijesnih razdoblja te vrste dovode do posve kontinuiranoga shvaćanja povijesti i stoga svaku periodizaciju čine besmislenom; stoga i ne čudi da se čak ni pristalice takvog pristupa njime dosljedno ne služe. Stoga ćemo na ovom mjestu prihvatiti da uvođenje periodizirajuće cezure opravdava tvrdnja da su se u nekome razdoblju, barem u jednome području, pojavili međuljudski odnosi, stavovi ili ideje koji ranije ne samo da nisu bili prisutni, nego ni mogući. “Problem renesanse” se tako svodi na dva pitanja: 1. Jesu li se u XV. i XVI. stoljeću pojavljivale ideje kojih ranije nije bilo? 2. Jesu li se te ideje ili nisu mogle ranije pojaviti?“