RADOSTI I JADI RADA

Većina nas balansira na rubu genijalnosti, mučena spoznajom koliko smo blizu, no i dalje dokazivo na pogrešnoj strani crte razdjelnice, a naša stvarna postignuća potkopava niz minornih, no ipak presudnih psiholoških mana (malo previše optimizma, neproživijeno buntovništvo, kobna nestrpljivost ili sentimentalnost). Mi smo nalik na sofisticirani supersonični zrakoplov koji uslijed manjka nekog sićušnog dijela napušten stoji kraj piste, osuđen da bude sporiji od traktora i bicikla. Ni traga od zloglasne samopomoći, ni traga od srednjoškolsko-blogerske filozofije, sa stranica pršti sarkazam engleskog tipa (de Botton? Čudno!), a ujedno gospodin postavlja pitanja o smislu različitih profesija s pozicije vječnosti (može li uistinu neki Koordinator za nadzor brendova za slatke kekse kroz takav rad naći duhovni mir?), i to sve kroz iznimno, čak na trenutke i neumjesno duhovite eseje o raketnoj tehnici (!), proizvodnji keksa, profesionalnoj orijentaciji, računovodstvu, slikarstvu i inim naoko grozno dosadnim stvarima. (Božidar Pavlović, Booksa) Kniigu De Botton zaključuje svoiim viđenjem smisla rada, koje se, sažeto, svodi na ovo: radeći, mi zaboravljamo vlastitu smrtnost. Odnosno, njegovim riječima: „teško je na umu imati smrt kad vas čeka posao, rad nam svojom prirodom ne dopušta da se bavimo ičim drugim osim da mu ozbiljno prionemo; naš rad stvara savršen mjehurić u koji možemo položiti nade da ćemo postići savršenstvo, naše tjeskobe ce usmjeriti na nekoliko relativno malih i dostižnih ciljeva, dat ce nam osjećaj moći, propisno nas izmoriti, pružiti nam svagdanji kruh - sačuvat će nas od veće nevolje. (Božidar Alajbegović, Vijenac)