RJEČNIK UVRIJEŽENIH MNIJENJA

Gustave Flaubert već je u djetinjstvu započeo raditi na Rječniku uvriježenih mnijenja, bilježeći još kao dječak gluposti što ih je izgovarala stara gospođa koja je posjećivala njegovu majku. Iz njegove obilne korespondencije vidi se da ga ta zamisao nije napuštala čitava života, no u stvarnosti taj projekt ostaje na rubu njegovih preokupacija sve do posljednjeg desetljeća života, do 1870-ih, kada s prekidima piše roman Bouvard i Pécuchet koji je piščeva smrt ostavila nedovršenim. U ostavštini je tada pronađeno nekoliko svežnjeva listića poredanih abecednim redom pod zajedničkim naslovom Le Dictionnaire des idées reçues, koji su objavljeni prvi put tek 1910. kao dodatak romanu Bouvard i Pécuchet, a 1913. kao zasebna knjiga. Čitajući Rječnik vrlo često ne znamo treba li se smijati ili povlađivati. Čitavo se vrijeme pitamo: Tko govori? Nejasna nam je pozicija autora. U nekim se natuknicama osjeća njegova kritička nazočnost; drugdje nam naprosto posreduje misaone bisere svog Egzemplarnog Mediokriteta; u trećima naziremo neko skriveno lukavstvo. Kao da ni Flaubertu nije do kraja jasna namjena tog priručnika. Je li to svojevrsni indeks zabranjenih po-misli ili, baš naprotiv, priručnik za uspješne kozere? Raspolaže se navodima koji idu u prilog i jednom i drugom odgovoru. U pismima pak sâm Flaubert ovako opisuje svoj Rječnik: “Djelo na kojem radim moglo bi nositi podnaslov Enciklopedija ljudske gluposti...”, uređeno je “tako da čitatelj ne zna šalimo li se na njegov račun...”, ono tvori “povijesnu glorifikaciju svega što se odobrava... Tu ću pokazati da su većine uvijek imale pravo, a manjine krivo; prinijet ću velikane kao žrtvu svim idiotima, mučenike svim krvnicima... Tu će se dakle naći, u abecednom nizu, o svim mogućim predmetima, sve ono što treba govoriti u društvu kako bi vas se smatralo pristojnim i ljubaznim...”