SLUTITI KYTHERU

Ljerka Schiffler je poznata znanstvenica koja je dosad objavila u zemlji i inozemstvu niz znanstvenih radova s područja filozofije, estetike i teorije književnosti, te knjige prijevoda filozofskih djela. Autorica je i nekoliko knjiga poezije i proze u koju skupinu pripada i ovaj rukopis. Knjigu bi se donekle moglo definirati kao poeziju u prozi, iako to ona u potpunosti nije. Napisana je kao razmjenjivanje pisama između profesorice koja je mladost provela na nekom našem otoku te po senzibilitetu bliskog joj profesora negdje u inozemstvu koji se s njom dopisuje povećavajući uzajamnu bliskost što se obično događa u čestoj razmjeni mišljenja među inače srodnim dušama. Autorici kao da je bila namjera izraziti se na glazbeni način, a ne rečenicama. Kroz knjigu se uporno ponavlja ista tema, lajtmotiv kao u nekoj glazbenoj improvizaciji koja ipak pomalo uobličava priču, kazivanje o jednoj umornoj, tužnoj i osamljenoj osobi, gotovo shrvanoj događajima u ne tako davnoj prošlosti. Spominjanje otoka, mora, slutnje kraja - redaju se u ovoj improvizaciji koja to ipak nije jer izbija jasna priča o kraju mnogih nadanja i nada da će otok ipak ponovno oživjeti, ispuniti se djecom, vikom i marljivim radom novih stanovnika. Autorica ove knjige koja osim udaljene Kitere naslućuje još mnogo toga, očito sluti da će se čitatelji naći nedoumici pa negdje na početku kaže: Teško će se netko snaći u mojim zapisima. Posebno onaj koji hoće razumjeti prirodu moje misli i njezino funkcioniranje, moje snove i njihov izvor. Koliko god truda stajalo ulaženje u neki tekst koji nije odmah razumljiv, najčešće se ipak isplati potruditi. To svakako potvrđuje knjiga Lj. Schiffler i tihe note melankonije i nostalgije iz stranice u stranicu.