ZBORNA CRKVA SV. VLAHA U DUBROVNIKU

Barokna crkva sv. Vlaha (1706.-1715.), smještena na glavnoj gradskoj ulici - Placi, ubraja se među kulturološki najvažnije i arhitektonski najkvalitetnije dubrovačke spomenike. Podignuta na mjestu kasnosrednjovjekovne crkve (1348.), ona je treća u nizu crkava posvećenih zaštitniku kojega Dubrovnik i Dubrovčani štuju gotovo tisuću godina. Izborom venecijanskog arhitekta i kipara Marina Groppellija za njezinoga projektanta, nakon što je stara crkva stradala u požaru, dubrovačka je graditeljska baština znatno obogaćena, jer je uz dominantnu struju rimskog baroka (katedrala, isusovačka crkva) unesena i venecijanska inačica toga stila. Inovativnost se za dubrovačku sredinu očituje u tlocrtnoj organizaciji crkve u obliku upisanoga grčkog križa sa središnjom kupolom, kao i u rješenju bogato raščlanjenog pročelja, ukrašenoga skulpturama arhitekta kipara. Za arhitektonskom kvalitetom ne zaostaje ni unutrašnja oprema, od kipova, oltara, orgulja i slika do liturgijskog posuđa, zavjetnih darova i ruha. S obzirom na to da tako vrijedna crkva dosad nije bila monografski obrađena, Institut za povijest umjetnosti, zajedno s Dubrovačkom biskupijom, Zbornom crkvom sv. Vlaha i ArTresor nakladom, kao suizdavačima, priredio je za tisak znanstvenu monografiju. Na izdavačkom projektu angažirani su stručnjaci, već otprije involvirani u dubrovačke teme, a dosadašnje spoznaje proširene su arhivskim istraživanjima u Dubrovniku i komparativnim istraživanjima u Venetu i Furlaniji. Budući da je u monografiji riječ o temama koje daleko nadilaze okvire lokalnih interesa, u pripremi je i izdanje na engleskom jeziku. - „Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku izraziti je simbol Grada, a ujedno i jedan od najvažnijih arhitektonskih spomenika na hrvatskom teritoriju. Posvećena je dubrovačkom zaštitniku, Parcu, i idealno pokriva tisućgodišnji kontinuitet njegove protektorske uloge. S druge strane, izgradnjom aktualnoga svetišta obilježena je odlučna obnova Dubrovnika nakon katastrofalne trešnje 1667. godine, potvrđena snaga kulturne sredine da održi visoku razinu stvaralaštva. Pozvani glasoviti mletački graditelj i kipar Marino Groppelli oblikovao je 1706.-1715. godine impresivno barokno zdanje, jednu od najistaknutijih točaka u urbanom tkivu i djelo koje skladno povezuje prostorne i plastične vrijednosti. Monografiju o tom prevažnom spomeniku načinila je ekipa koja se nedavno iskazala interpretacijom dubrovačke katedrale, objavljivanjem opsežne i sustavne knjige. Metodičnom raspodjelom građe i kronološkom, odnosno tematskom razradbom pojedinih faza i tehnika, obuhvaćena je u cjelini problematika spomenika kao arhitektonskoga umjetničkog djela i kao ostvarenja koje bitno karakterizira genius loci. S obzirom na to da je pisanje monografije povjereno najmjerodavnijim domaćim stručnjacima, višestruko afirmiranim znanstvenicima, njezino izdanje djelo je od znanstvenog i nacionalnog značenja, što nas adekvatno reprezentira i u inozemnom kontekstu, u univerzalnim razmjerima.“ (akademik Tonko Maroević) - „Metodološki pristup temelji se na izboru autora - vrhunskih stručnjaka već i prije uključenih u istraživanje pojedinih segmenata bogate građevne i likovne baštine crkve, te na primjeni znanstvene metodologije koja kombinira rad na terenu i u arhivu. Istraživanje same građevne strukture i umjetnina nadopunjeno je, naime, iscrpnim arhivskim istraživanjem brojnih još dosada nepoznatih dokumenata u hrvatskim i stranim arhivima. Sama, pak, crkva i njezine umjetnine valorizirane su u širem europskom (mediteranskom) kontekstu komparativnim uvidom u srodne spomenike u Italiji, a posebno u Veneciji i Furlaniji, odakle dolazi i gdje je djelovao glavni arhitekt i kipar crkve - Marino Groppelli. Takav prikladan pristup odražava se i u strukturi monografije - kronološki poredana interpretativna poglavlja autora nadopunjena su katalogom umjetnina, transkripcijom najvažnijih dokumenata, popisom izvora i literature te na kraju kazalom osoba, lokaliteta i spomenika.“ (akademik Vladimir Marković)