GODINA DANA POEZIJE

Krajem jula 2008. godine, razbolio sam se. Dijagnoza je govorila o istanjencj srcanoj aorti, i 'dvije godine po starom, a dvadeset godina po novom zivotu'. Odabrao sam drugu mogucnost. Napustio sam posao profesora na fakultetu. Volio sam taj posao, i svoje studente, all sam se bio pomalo umorio. Otisao sam da zivim u svoju vikendicu u Tarcinu. Prekinuo sam mnoge kontakte sa ljudima, zamoren od njihovih problema. Poceo sam da uspostavljam drugu vrstu kontakta: sa pticama, tisinom, drvecem, sumskim zivotinjama, zrakom... Taj svijet sam bio zaboravio, ako sam ga ikad i upoznao. Imao sam 48 godina, i bilo je vrijeme da se '24 sata posvetim knjizevnosti'. A to nije znacilo samo pisati, nego prvenstveno svijet sagledavati iz literarne pozicije. I - gle cuda! - oblik koji se 'sam pojavio' bio je - poezija. Deset godina nisam pisao poeziju. Na vikendicu sam otisao sa namjerom da pisem prozu. Otkud poezija? Sada mislim da je to sasvim logicno. Osjecao sam, i jos osjecam, da mi je pisanje poezije bilo - ljekovito. Potpuno direktno, kao da sa svakom pjesmom uzimam lijek. Ne umisljam, zbilja. Poezija se pojavila, kako je jednom rekao pjesnik, kao 'posljednji pojas za spasavanje'. Pisao sam pjesme godinu dana, jedan dan jedna pjesma, i tako je nastala ova 'knjiga-godina', sastavljena od 12 'knjiga-mjeseci'. (Ako bi iole bile lijek citaocu, bio bih sretan.)