HRVATSKA MODERNA UMJETNOST I NACIONALNI IDENTITET

Monografija „Hrvatska moderna umjetnost i nacionalni identitet“ autora Petra Preloga sintezno je i problemski utemeljeno djelo koje u središte pozornosti postavlja one dijelove hrvatske umjetničke produkcije od kraja 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata kojima je jedan od primarnih ciljeva bio utjecati na stvaranje, definiranje ili promjenu nacionalnoga identitetskog kompleksa. Potreba za pronalaženjem specifičnih obilježja - sadržajnih, tematskih ili stilskih - u povijesti hrvatske umjetnosti uvijek se pojavljivala kao izravan produkt društvenog i kulturnog razvitka, ali i složenih političkih previranja. Pritom je važnu ulogu imao položaj Hrvatske unutar multinacionalnih državnih zajednica kojima je pripadala: Austro-Ugarske Monarhije i međuratne jugoslavenske državne zajednice. Također, zaokupljenost hrvatske moderne umjetnosti nacionalnim obilježjima bila je dobrim dijelom i reakcija na vlastitu rubnu situaciju kojom je ona određena prvenstveno kao primatelj, a ne samostalni kreator temeljnih umjetničkih obilježja i usmjerenja. Zahvaljujući sve bržem protoku informacija postalo je, naime, evidentno da je opći profil nacionalne umjetnosti - kao što je, naposljetku, to bio slučaj i u proteklim stoljećima - ovisio ponajviše o inozemnim utjecajima; u konkretnom slučaju bila je riječ o dominantnim međunarodnim artikulacijama likovnog moderniteta. Izravna reakcija hrvatskih umjetnika na takvo stanje, a u skladu sa složenom društvenom situacijom, nije izostala. Temeljena na autorovu dubokom i slojevitom uvidu u građu te komparativnu inozemnu i domaću literaturu, ova monografija donosi minucioznu analizu aktivnog sudjelovanja hrvatskih umjetnika u oblikovanju hrvatskoga modernog nacionalnog identiteta. Identificirane su ključne dionice toga odnosa, određeni su njegovi najvažniji protagonisti (od Izidora Kršnjavoga i Ivana Meštrovića do Ljube Babića i Krste Hegedušića) te su analizirana tumačenja i pronosi njegovih pratitelja u likovnoj kritici (Antun Gustav Matoš, Kosta Strajnić, Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža). Pritom autor zorno pokazuje koliko je i na kojim razinama upravo transnacionalni diskurs umjetničkog moderniteta penetrirao u načine artikulacije prinosa nacionalnom identitetu. Takav pristup donosi tumačenje povijesti pojedinih hrvatskih umjetničkih udruženja i skupina - primjerice Društva Medulić ili Udruženja umjetnika Zemlja - te idejnih platformi na kojima se temeljilo njihovo djelovanje. Unutar pojedinih poglavlja naglašeni su metodološki aspekti s kojih se u proteklih više od pola stoljeća pristupalo odabranim problemima, pa su neki dijelovi teksta tumačenje važnih dionica povijesti nacionalne povijesti umjetnosti. Osnovna autorova teza, koja se provlači svim poglavljima monografije, jest ona koja pokazuje da se kompleks kulturnoga nacionalizma - kojemu težnja za umjetničkim prinosom nacionalnom identitetu svakako pripada - nužno ne suprotstavlja progresivnim tendencijama moderne umjetnosti, odnosno da je kulturni nacionalizam u hrvatskoj modernoj umjetnosti posjedovao važnu modernizacijsku komponentu, čime se potvrđuje pripadnost hrvatske umjetnosti srednjoeuropskom kulturnom krugu.