ISTARSKI PISCI I OBZORI: regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom

Ova knjiga tematizira književnu djelatnost hrvatskih pisaca iz Istre između dvaju svjetskih ratova, 1918. - 1943/45. (zaključno s koncem II. svjetske vojne), tj. u doba kada je Istra politički još izvan granica matične domovine, pa zato većina njezinih pisaca djeluje u posebnome vidu emigracije (što kao izbjeglice, što kao prognanici), izvan zavičaja, mahom u drugim hrvatskim krajevima, najvećim pak dijelom svoje kreativne i intelektualne elite u Zagrebu. Riječ je o plejadi poznatih, manje poznatih i gotovo nepoznatih ili danas zaboravljenih autora - književnika, kritičara, znanstvenika, publicista... - koje je povezivao zajednički kulturni, književni, u većini slučajeva i politički, makar često razjedinjen i razrožan, angažman motiviran u prvome redu stanjem u zavičaju i potrebom da se ono mijenja. Krajni cilj toga angažmana nije bio samo uključivanje Istre u kulturni i umjetnički život matične domovine Hrvatske već i njezino konačno političko sjedinjenje s maticom, koje će napokon biti ostvareno tek nakon Drugoga svjetskog rata. Stoga, s razumijevanjem čitava „istarskoga kompleksa“, treba imati na umu kako će politički, u najširemu smislu društveni pa dakle i utilitarni, motivi i pobude uvelike utjecati na književni izraz i literarna ostvarenja te takovrsne estetske dosege pisaca Istrana u rečenome razdoblju. „Razdoblje od 1918. do 1945., od završetka I. svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske pa do kraja II. svjetskog rata i sloma nacističko-njemačke okupacije istočne obale Jadrana, a time i ostataka talijanskoga fašizma, jedno je od najtežih u povijesti Istre općenito. I to ne samo u političkome i gospodarskom pogledu, već i u nacionalnome, prosvjetnom te kulturnom životu. Na temelju dodatnih, novih istraživanja i proučavanja vrela te hrvatske i strane literature, kao i djela hrvatskih pisaca iz Istre, autor daje novi uvid, ali i svoju ocjenu književnosti u Istri u okviru hrvatske književnosti općenito. Pri tome ukazuje na neke specifičnosti, uzimajući u obzir i regionalizam i identitet, s obzirom na mišljenja o postojanju 'istarstva' i 'istrijanstva'. Stoga i postavlja pitanje - tko je, zapravo, hrvatski istarski pisac iz međuraća? Pa uzima u obzir njih deset kao najznačajnije... I u emigraciji su umjetnici riječi uspijevali održati stvaralaštvo, visoku razinu optimizma, nadanja i očekivanja slobode te vjeru u povratak u slobodni zavičaj.“ Akademik dr. sc. Petar Strčić „Autor je krenuo od naizgled retoričkog pitanja postoji li uopće istarska književnost, odnosno - ako postoji, a postoji! - što je to čini istarskom, odnosno hrvatskom ili možda nekom trećom i drukčijom negoli smo je na prvi pogled skloni prepoznavati i imenovati. Prepuštajući da proces istraživanja, odnosno opisivanja idealne cjeline postane ujedno i proces njezina s jedne strane usustavljivanja i spoznavanja strukture joj i glavnih značajki, s druge pak i odgovaranje na postavljeno pitanje, posljedično i zaključivanje o identitetu ili identitetima književnosti u istarskoj regiji, autor je knjigu krajnje pomno i višeslojno organizirao ne prepuštajući, čini se, ništa slučaju. Tako je u uvodnome dijelu odmah problematizirao samo polazište, a to je pojam Istre i pitanje Istre od 1918. kao neuralgične točke ovjeravanja i iskušavanja njezina identiteta. Potom je pitanje književnoga i kulturnoga identiteta stavio u kontekst književnopovijesnih rasprava o našem regionalizmu kao ključnoj i na momente delikatnoj odrednici nacionalnoga identiteta, koji je izrazito disperzivan i zato mjestom mnogih ne samo političkih već i kulturnih nesporazuma, pa i trauma. Kako te nesporazume rješava književna historiografija, najbolje se vidi po tome kako se sama reprezentira kroz svoje preglede, antologije i razna druga ekskluzivna izdanja koja pretendiraju na stvaranje okvira za pojedine književne i kulturne prakse. Upravo na ovome mjestu autor je nimalo slučajno arbitraran, jer u svojoj slici istarske književnosti ključnim drži jezik, dakle ono što od preporoda ima težak i odgovoran zadatak u narodu čije se administrativne granice mijenjaju preko noći. On slaže autorsku reprezentaciju istarskih hrvatskih pisaca međuraća te usustavljuje periodiku, da bi na kraju zaključio kako 'postoji istarska književnost koju možemo (a da se nijedna sastavnica njezina identiteta ne mijenja niti dovodi u pitanje, jednako kao ni cjelovitost nacionalne književnosti) nazvati sintagmama: hrvatska književnost u Istri, hrvatskoistarska književnost, književnost hrvatskih pisaca iz Istre, istarska hrvatska ili hrvatska istarska književnost itd.'. Istodobno ovome krajnje fleksibilnome odgovoru, svjestan krhkosti vlastite arbitraže, dodaje niz pitanja za koja sam kaže da su bez odgovora, a zapravo hoće reći da svako vrijeme i na ista pitanja mora ponuditi vlastiti odgovor. Baš kao što u ime kritičnoga dijela tradicionalne nacionalne historiografije danas nudi Boris Domagoj Biletić ovom svojom knjigom. Rukopis Biletićeve knjige Istarski pisci i obzori koristan je i vrijedan književnopovijesni rad koji u prvome redu pridonosi usustavljivanju i aktualizaciji hrvatske književnosti u Istri, a potom na svoj način potiče diskusiju o pitanjima identiteta što su ih u prvi plan izbacili postmodernizam i novi globalizacijski procesi.“ Dr. sc. Vinko Brešić, red. prof. u trajnome zvanju, Filozofski fakultet u Zagrebu