KAKO SAM UBIO VLASTITOG UBOJICU

Prolog s monologom iz onostranog upućuje da „Kako sam ubio svog ubojicu“ nije običan krimić. U stvarnom svijetu započinje istraga ubojstva muškarca čije je tijelo pronađeno neprepoznatljivo, osakaćeno, izvađenih organa, dok je lice uništeno u plamenu. Okrutno ubojstvo zaintrigiralo je inspektora Kosa toliko da je u istragu uključio mladu patologinju koja ima mučan osjećaj da joj je tijelo poznato. Sve upućuje na krijumčarenje ljudskih organa, a kako se zatvara krug oko krivca, sve je više i žrtava, što si inspektor Kos ne može oprostiti. Još strastvenije posvećuje se istrazi, pri čemu čini grešku koju koristi ubojica i trećim ubojstvom još jednom izmiče pravdi. Kad se čini da je na sigurnom, događa se neobjašnjivo… Vlado Rajić jedan je od istinski talentiranih pisaca kojima je pisanje životni izbor. Prvu vijest, za Vjesnik, Rajić je napisao kao 15-godišnjak u Požegi, kada je rijeka Orljava poplavila Zvečevo. Nakon završenog Pravnog fakulteta zaposlio se kao novinar i profesionalno pisao za Vjesnik sve dok list nije ugašen 2012. godine, da bi nakon novinarske karijere postao književnik i započeo pisati romane za mlade. Osvojio je nagradu Anto Gardaš 2013. godine za roman „Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata“ i nagradu Grigor Vitez 2018. godine za roman „Mačak s četvrtog kata“. Triler „Kako sam ubio svog ubojicu“ izazov je u kojem Vlado Rajić povezuje svoj pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se ne boji književnih izazova. Izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma osvetom prve žrtve koju upoznajemo u početnom monologu, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti. „Ako već medicinska znanost ne može izliječiti zlo ni uz pomoć donora ni uz kloniranje organa, Rajić u uvodu i u epilogu poseže za svojevrsnim magijskim realizmom, visokom tehnologijom, gotovo SF-om, spasonosnima utoliko što nas navode na pomisao kako je takvo zlo ipak pobjedivo,“ piše Božica Brkan u pogovoru.