KAZALO

Akademik Tonko Maroević stihovnom se izrazu - kojim je i započeo vlastiti iznimno plodan te raznovrstan opus - okretao, ipak, relativno rijetko. Dobitnik niza pjesničkih nagrada, među kojima i naše najvažnije - „Goranov vijenac“ - Maroević je pjesme pisao, takoreći, samo kada je morao; kad su one, prema pjesnikovu doživljaju, neodgodivo nalagale da budu napisane. Slučaj je to i u novoj pjesničkoj zbirci Kazalo. Sastavljena od četiri ciklusa, ona skladno demonstrira širinu Maroevićevog lirskoga prosedea, kao i zavidnu vještinu izvedbe; ona gradi na tradiciji i baštini svojevrsnu strogost zanata, ali potonjemu nikad ne biva robom. Autor tako suvereno pliva verlibrističkim vodama (ali uvijek uz jasnu kadencu i osjetan „duh metra“), razvija dugu formu u poemi „Drugi dvoranin“, otiskuje se u niz posveta i tekstualnih potraga inspiriranih kakvom čitalačkom avanturom te se, očekivano, vraća jednom od svojih omiljenih oblika - njegovom visočanstvu sonetu. I ova je Maroevićeva knjiga istovremeno ozbiljna i zaigrana, otvorena i zatvorena, ukorijenjena u tradiciju te raspoložena da se u nju aktivno, preispisivački upisuje. Riječju - posjetnica kojom nam poezija poručuje ono starinsko: priporučan se.