KOMPETENCIJA UČITI KAKO UČITI: teorijske osnove i istraživanja u hrvatskom kontekstu

Knjiga objedinjuje suvremene teorijske spoznaje o upravljanju procesom učenja, ali i empirijska istraživanja vezana uz različite aspekte učenja koja su posljednjih godina provedena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Te su teorijske i empirijske spoznaje poslužile kao osnova za izradu prijedloga kurikuluma međupredmetne teme Učiti kako učiti, izrađenog u sklopu Cjelovite kurikularne reforme 2015./2016. godine. Knjiga sadrži ukupno deset poglavlja. U prvom poglavlju teorijskog dijela knjige Iris Marušić predstavlja razvoj kompetencije učiti kako učiti u međunarodnom kontekstu, s posebnim osvrtom na globalne i europske inicijative obrazovne politike koje definiraju i teorijski razrađuju sastavnice te kompetencije. U drugom poglavlju teorijskog dijela Josip Šabić daje pregled domaćih istraživanja pojedinih sastavnica kompetencije učiti kako učiti. Završni dio istog poglavlja posvećen je konceptualizaciji i elaboraciji prijedloga kurikuluma međupredmetne teme učiti kako učiti, jednog od prvih kurikulumskih dokumenata u svijetu u čijem je fokusu razvoj te kompetencije u formalnom sustavu odgoja i obrazovanja. Idućih nekoliko poglavlja posvećeno je osnovnim teorijskim postavkama samoregulacije učenja i njezinim ključnim sastavnicama, poput strategija učenja i metakognicije te samoregulacije emocija i motivacije u učenju. U trećem poglavlju knjige Nina Pavlin-Bernardić i Vlasta Vizek Vidović opisuju osnovne postavke i zajedničke pretpostavke najvažnijih modela samoreguliranog učenja. Sljedeće poglavlje autorica Nine Pavlin-Bernardić i Vesne Vlahović-Štetić donosi pregled strategija učenja i praćenja nastave kao kognitivnih aspekata samoregulacije učenja, uz vrlo korisne preporuke nastavnicima vezane uz poticanje razvoja strategija učenja kod učenika. U petom poglavlju knjige Zrinka Ristić Dedić bavi se metakognitivnim aspektima samoregulacije učenja, s posebnim naglaskom na ulogu metakognitivnih znanja, vještina i doživljaja u praćenju, kontroli i regulaciji učenja te ostvarivanju obrazovnih rezultata i na mogućnost razvoja u školskom kontekstu. U šestom poglavlju Vlasta Vizek Vidović detaljno razrađuje samoregulaciju motivacije i emocija u učenju nudeći pregled relevantnih konstrukata i modela u tim područjima, ali i smjernice za poticanje razvoja samoregulacije učeničke motivacije i emocija u školskoj praksi. Sedmo poglavlje autorice Zrinke Ristić Dedić predstavlja različite pristupe mjerenju samoregulacije učenja i glavne izazove s kojima se istraživači susreću pri ispitivanju i procjenjivanju određenih sastavnica samoreguliranog učenja. Iduća tri poglavlja knjige predstavljaju izbor tema i nalaza istraživanja vezanih uz kompetenciju učiti kako učiti koji su plod istraživačkih interesa skupine istraživača u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Taj dio započinje poglavljem autorice Ivane Jugović u kojem prikazuje teorijske zasade i empirijske nalaze o rodnim aspektima motivacije za učenje hrvatskih srednjoškolaca. Knjiga se nastavlja poglavljem o vezama ličnosti i strategija učenja učenika završnog razreda osnovne škole, u kojem autorica Iris Marušić prikazuje nalaze dobivene u nas iz perspektive dosadašnjih empirijskih spoznaja o ulozi ličnosti u obrazovanju. U završnome, desetom poglavlju Boris Jokić i Zrinka Ristić Dedić prikazuju neke od rezultata velikoga empirijskog istraživanja o razvijenosti kompetencije učiti kako učiti učenika osnovnih škola. U poglavlju su prikazani rezultati o učeničkoj percepciji instrumentalne vrijednosti obrazovanja i učenja za ostvarenje dugoročnih pozitivnih životnih ishoda te o njihovoj percepciji Republike Hrvatske kao pogodnog okružja za učenje i obrazovanje.