O knjizi
GUSTA STROGOST LOJZE LOGARA
Kroz više od četiri desetljeća likovnog stvaralaštva Lojze Logar je prošao kroz vrlo različita idejna i morfološka razdoblja, a gotovo cijelo to vrijeme bio je opravdano u središtu zanimanja slovenske likovne kritike. Razlozi za to su, naravno, u problemskoj zaoštrenosti mnogih njegovih opcija, u visokoj razini većine pređenih faza i u nespokojnoj naravi umjetnika koji se ne zadovoljava već postignutim dometima nego trajno pomiče raspone i ''podiže ljestvicu'' očekivanja. Naravno, dio njegovih reakcija uvjetovan je ili barem obilježen duhom vremena, oscilacijama ukusa, mijenama senzibiliteta, ali je njegov odgovor uvijek imao i doličnu osobnu mjeru i specifičan kreativni pečat.
Formiran u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, Lojze Logar nije mogao izmaknuti utjecaju pop-arta, izazovu neposrednih reakcija na aktualnu, čak efemernu zbilju. Napast popularne medijske slike, provokacija erotskih ili potrošački manipulirajućih znakova, interpolacija građe dnevničko-dokumentarnog karaktera dobro su došli barem kao kontrapunkt dogmama akademskog naukovanja, ali i kao izlazak iz slijepe ulice tzv. socijalističkog estetizma, odnosno umivene i gotovo već dekorativne lirske apstrakcije. Šanse obnovljene figuracije - ili u njegovu slučaju: polufiguracije, uvjetne, relativne mimetičnosti - značile su kompleksnije shvaćanje prostora, poigravanja iluzionističkim svojstvima kadra.
Premda je Logarova popartistička epizoda bila dobro primljena ( '' Figura'', ''Tigra Cola'' itd.) sredinom sedamdesetih godina on se u potpunosti odrekao svake predstavljačke sugestije, bilo kakve referencijalnosti, a okrenuo tzv. primarnom slikarstvu, odnosno sasvim elementarnom komponiranju paralelnih pojaseva jednoliko nanešenog i pretežno monokromnog pigmenta. Istina, pritom nije zapustio energetski otisak vlastitog rukopisa, gestualni karakter ispisivanja i slobodno curenje preteklih kapi boje.
Kriza moguće stereotipije razriješena je s nekoliko akcija konceptualnog karaktera. Primjerice, izlaganjem natpisa o eventualnom sudjelovanju umjesto pokazivanja izložaka ili pak serigrafiskim multipliciranjem ''akciono obrađene'' površine s titulom '' prve prave grafike'', odnosno ''prve prave špekulacije''. Sljedeći korak bilo je drastično interveniranje na površinama zvanim ''prezrene slike'', gdje je na - također monokronmim, tamno smeđim - gvaševima unosio elemente križanja, precrtavanja, nijekanja prethodno ostvarene kompozicije. Ali tu smo već na pragu obrata; žestina obračuna s prošlim kao da je uvodila u fazu naglašene ekspresivnosti, žestokih poteza, žarkih boja, čvrstih obrisa. Iz neutralnih pozadina ponovno su se počeli javljati biomorfni, plameni, fitomorfni oblici, s dominantnom konturom ženskog torza. Ciklusom ''Davidov vrt'' (1992) zaključena je plodna digresija suzdržane, potisnute kromatsko-tematske agresivnosti.
Ciklusom zvanim ''Intermezzozoik'' Logar je ponovno uronio u kontemplaciju pročišćenih odnosa i tonski varirane monokromije tirkiznih preljeva. Riječ je o naslovu koji (možda ironično) određuje epohu kao, po mnogo čemu, prelaznu i ništa manje pretpovijesnu, primitivnu, prvotnu. Stoga je i njegov koloristički registar krajnje sužen, a kompozicioni elementi su na pola puta između geometrizma i ''drippinga''. Tim je ciklusom slikar obilježio konac prošloga stoljeća i njime je ušao u tisućljeće u kojem se nalazimo.
Prošli smo ukratko glavnim postajama Logarove zanimljive i složene stvaralačke putanje, da hrvatskoj publici - kojoj ne bi trebao biti sasvim nepoznat, jer je više puta i kod nas izlagao - ukažemo na određeni kontinuitet u naglašenim mijenama, na logiku arze i teze njegovih cikličkih udaljavanja i navraćanja problematici slike. Kao basso continuo njegova slikanja naići ćemo na težnju elementarnosti i lapidarnosti, na učestalo pozivanje na geometrijske strukture ( posebno područje paralelnih traka svijetlijih i tamnijih naglasaka) i volju da ''ukroti'' monokromiju.
Ciklus kojim se na najnovijoj izložbi predstavlja zove se indikativno ( i dvosmisleno, višeznačno ) SARCOPHAG (U.S.), a sva izložena djela su u tehnici akrilika na platnu i nastala su protekle, 2013. godine. Dakle, Lojze Logar dolazi u Split sa slikama sasvim recentnoga postanka, te u mnogome sintezom svih svojih dosadašnjih nastojanja. Kao malo kad ranije primijetit ćemo ''žeđ za apsolutnim'', potrebu za što jednostavnijim i što definitivnijim izrazom. Nina Pirnat-Spahić već je njegovo traženje obilježila kao autorefleksiju, put dugačkoga zrenja koji potom rezultira oslobađanjem nataloženog iskustva u jednom dahu, a Zoran Kržišnik je govorio o ''kontroliranoj spontanosti'', o sposobnosti da se s najmanje sredstava dosegne najveća izražajnost.
Iz nataloženih slojeva vlastite prošlosti Logar sad koristi i geometrijsku matricu ( s dosta paralelizma ) i nijekanje svake predstavljačke funkcije ( hipetrofijom crnoga ), poziva se na strogost koja ga je vodila do koncepta, ali se i oslanja na afektivnu vrijednost delikatnih tirkiznih preljeva ( kojima je dodirnuo sugestiju nježnosti ). Suptilnost, delikatnost postupka najbolje se očituje u diferenciranju slojeva i planova crnila, jer se nanosi crne boje razlikuju upravo konfrontiranom tamnošću i zagasitošću, ali i neutralno nanošenim plohama nasuprot dinamično, reljefno i zrnato artikuliranim partijama. Na taj način, uz grafičke i kolorističke sastojke, optički učinak ovisi o načinu osvjetljenosti, o kutu gledanja ili o sabranosti na detalj u odnosu na cjelinu. A uokvireno prozračno plavetnilo kao da svojom fakturom otvara iluzionističke prodore u tkivu slike. Ako su ''crne slike'' američkog slikara Ada Reinharta trebale označiti posljednje slike, one koje premazuju i zatamnjuju čitavu tradiciju, Logarovi tamni, mračni radovi također imaju metaforičko, preneseno značenje, koje možemo naslutiti iz psihološkog predznaka upotrebljene ne-boje, ali mnogo određenije iščitati iz naslova što ga je autor svom ciklusu dao.
Naime, naslov ciklusa je SARCOPHAG (U.S.). Ako bismo dodatak u tajanstvenoj zagradi - pogotovo zbog uvedenih točaka - još i mogli pročitati kao službenu karticu Sjedinjenih ( američkih ) država ( United States ), treba nam znanje grčkoga da shvatimo smisao termina sarkofag, jer se on ne odnosi samo na kameni grobni kovčeg nego i - ponajprije, doslovnije - na pojedeno meso. Naslovna igra riječima, dakle, upućuje nas na dijagnozu stanja, na epohalni okvir u kojemu živimo. Povezivanje američkog kolosa ( nimalo čudno za umjetnika, koji je bio inficiran pop-artom ) sa krizom i smrću potaknuo je ulogom moći koja širi nasilje, ali - još i više - okrutnom odmazdom ugrožene civilizacije, što se očitovala u dramatičnom rušenju njujorških ''blizanaca''.
Ne moramo, međutim, prihvatiti doslovnost ovog tumačenja. Dovoljno nam je shvatiti kako iza prividne simetrije i jasnoga poretka Logarovih znakova stoji osjećanje tjeskobe, kako njegovo prizivanje sarkofaga nije klasicistička, eruditska igra nego uzvraćanje prvim i zadnjim pitanjima ekskluzivnim slikarskim sredstvima.
Tonko Maroević
