NOMOS ZEMLJE

Nomos zemlje je neobičan spoj riječi. Mješavina starogrčkog nomos (zakon) i njemačkog der Erde (zemlja) i nikako nije slučajan. Upravo starogrčkoj riječi nomos, toj „protoriječi“, Carl Schmitt želi vratiti „prvobitnu snagu i veličinu“, jer ona je, po njegovom mišljenju, sačuvala izvorni smisao unatoč iskrivljavanjima kroz prijevode. Na samom početku ona je, u glagolskom obliku nemein, značila „dijeliti“, a kao nomos „podjela pašnjaka“, zasnivalačko prisvajanje zemlje. Nomos, prema tome, uvijek upućuje na prostor. Nijedna institucija, niti bilo kakvo zakonodavstvo, ne može postojati bez prethodnog razgraničenja na tlu, bez utvrđivanja osnovnog prava na zemlju. Zakon je vezan za zemlju. No, Schmitt ne bi bio to što jest kada bi se zadržao na, manje ili više, zdravorazumskom uvidu po kojem su stabilnost, nepomičnost, trajnost zemlje, čvrstina tla, potrebne da bi se oformila nekakva institucija. Naravno da ne može bez tla, ali je potrebno još nešto: čin, odluka, odnosno nomos. Tek tada, odlukom o tome da se uspostavi nekakav poredak, ustanovi institucija te proglasi zakon, prostor zemlje postaje ono do čega je Schmittu stalo: poredak. Tek tada pašnjak postaje politička činjenica. Etimologija je, međutim, samo početak jedne brutalne i, u svojoj brutalnosti, zavodljive teorijske konstrukcije koja će uroniti u europsku modernost i pokazati da je jus publicum europaeum, evropsko javno pravo, jedan od ključnih momenata deteologizacije rata ili u nešto skromnijoj varijanti, izraz izbacivanja teoloških momenata iz rata. Ranije smo se, naime, ubijali i mrzili, dok se danas lijepo možemo ubijati i bez mržnje. Potom će se Schmitt upustiti u razmatranje problema razgraničenja na moru i zraku (kopno je, u međuvremenu, (ne)uspješno podijeljeno), dotaknuti se krize europskog javnog prava i oživljavanja pojma pravednog rata (nije, naime, poznato da je itko ikada u povijesti vodio nepravedan rat). Zatim će se pozabaviti aporijom mirotvorca, provrtiti svoje omiljene motive teologa, neprijatelja i suverena te nam usput udijeliti nekoliko korisnih savjeta za život u zlom liberalno-demokratskom svijetu. Na Schmittovoj se teoriji, naravno, ne može zasnovati parlamentarna demokracija i to je, vjerojatno, najteži prigovor na koji on nema odgovor. Usprkos tomu njegovi uvidi svjetlucaju tamnim, opakim, hladnim sjajem na koje moramo reagirati kako nas tama, što ju je i sam Schmitt radosno proizvodio, ne bi progutala.