O SMRTI: izbor i nove pjesme

Smrt koja čovjeka prima u život (iz predgovora) Nadasve hrabra i po mnogo čemu izuzetna knjiga - rijetka po svojem tematsko-motivskom obzorju i izboru, u sklopu suvremene hrvatske poezije, jest knjiga Željka Grabarevića pod izravnim naslovom "O smrti". Riječ je o izboru (jer je autor već ranije objavio pjesme u agilnoj nakladničkoj kući "Ceres"), ali i o novim pjesmama. Naime, njegov kultivirani odnos spram smrti podrazumijeva prianjanje uz jednu nezaobilaznu supstancijalnost ovoga svijeta koja je u svojem tvarnom elementu iluzorna i prolazna. Treba odmah naglasiti da u nekim azijskim tradicijama smrt djeluje kao lijek te omogućuje pozitivan odnos spram života i doseže (zaobilazeći patnju) do oslobođenja od subjektivnog pritiska prijeteće smrti. U tom smislu, smrt kao simbol predstavlja prolazni i uništavajući aspekt postojanja, ali se u svojoj pojmovnosti i neminovnosti, priznajmo, nikad ne govori o smrti nekog nevremena već o smrti nekog lijepog dana. Stoga ona ima veliko psihološko značenje jer oslobađa od negativnih i regresivnih snaga te dematerijalizira i oslobađa snage duha koje, zapravo, uznose. Ona je dakle preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini. Pred nama su, dakle, kompaktni i monolitni stihovi koji ne prizivaju smrt (jer po mnogima o njoj treba govoriti u trećem licu kako bi se odagnala od pjesnikova subjekta) kao što su o njoj, primjerice, pisalački "opterećeno" pisali Ivan Goran Kovačić, Josip Pupačić i drugi hrvatski pa i europski i svjetski pjesnici E. A. Poe), a znamo kako su tragično završili. Grabarević, usuprot tome unosi u svoje pjesme o smrtnosti vedrinu, igru i dosjetljivost ("kad si bila mlada i lijepa", "ostarila si moja smrti"). On dakle ne priziva smrt u tom tragičnom trijasu: krivnja, patnja, smrt - naravno, uz predhodnu borbu). Mogli bismo reći da smo suočeni s djelatnom terapijom “smrti prije smrti” ne bi li se na taj način posredno progovorilo što je to zapravo ugoda života. Ili, kako je pisao Karl Jaspers (egzistencijalistički filozof): "Promišljanje smrti ne implicira samo prekid i kraj pukog trajanja, ono tek provocira buđenje egzistencije". Smrt koja miriše, reći će pjesnik Grabarević (pjesma "Miris"), analitički je razlažući te je potom lirski formulira. Rekli bismo, dakle, da pjesnik nije opsjednut smrću, ali jest, paradoksalno, životom upravo kroz egzistencijalistički vakuum i "usisavajuću" prazninu. Sead Begović