O TRAGIČNOM OSJEĆANJU ŽIVOTA LJUDI I SELA

Sedamdesetak godina nakon prvog izdanja hrvatskog prijevoda jednoga od najznačajnijih djela španjolskog pisca Miguela de Unamuna y Juga, romana Niebla (Magla), naše šire čitateljstvo je u prilici upoznati se s njegovim najglasovitijim djelom, filozofskim ogledom Del sentimiento trágico de la vida (O tragičnom osjećanju života), objavljenim 1913. godine. Unamuno se rodio 1864. u Bilbaou, a umro 31. prosinca 1936. u Salamanki. Nakon studija filozofije i filologije u Madridu, godine 1891. pobijedio je na natječaju za predstojnika Katedre za klasični grčki jezik na najstarijem španjolskom sveučilištu, Salamanki. Godine 1901. izabran je za rektora istog sveučilišta, i tu je dužnost obnašao do 1936., uz prekid od 1924. do 1930., kad je bio osuđen na progonstvo na Kanarske otoke. Nije bio veliki putnik poput mnogih svojih suvremenika, niti je bio prisutan u madridskom kulturnom životu koji je u to prijeratno vrijeme bio zaista velegradski. Međutim, kako je bio opsjednut španjolskim identitetom i strastveno zainteresiran za španjolsku stvarnost, proputovao je skoro cijelu svoju domovinu. U doba II. republike bio je zastupnik u parlamentu. Veći dio života proveo je u Salamanki, doslovce između sveučilišta i vlastitog doma, u poslijepodnevnim šetnjama, obvezatnim navlastito hispanskim sastancima u kavani, i u pisanju. Pridavao je veliku važnost obiteljskom životu. Dopisivao se s mnogim španjolskim i stranim književnicima i publicistima, između ostalih i s našim Bogdanom Radicom. Premda se Unamuno stalno bavio problemima društva (možda je točnije reći društava) i naroda, središnji predmet njegova razmišljanja je ljudsko biće, njegova duša i smisao ljudske egzistencije. Njega zanima čovjek od krvi i mesa, onaj koji se rađa, pati i umire - prije svega umire - koji jede, pije, igra se i spava, razmišlja i voli, čovjek kojega se vidi i čuje, brat, pravi brat, ustvrđuje na samom početku ogleda O tragičnom osjećanju života. Do toga je došao nakon veoma kratkotrajna mladenačkog oduševljenja marksizmom i socijalizmom, dviju dubokih kriza koje su ga suočile s problemom smrti i osjećajem ništavila, te pošto je - u skladu s duhom vremena - shvatio da mu filozofija XIX. stoljeća, kao ni ideologije toga doba, ne mogu dati zadovoljavajuće odgovore na pitanja koja si je postavljao. Kad su posrijedi tada ideološki i programatski inovativne postavke o društvenom boljitku, nije se toliko pitao o mogućnostima i načinima njihova ostvarenja, nego o njihovoj svrsi: Sâmo rješenje društvenog problema (a hoće li se taj ikad riješiti?) iznjedrit će problem vjere: Vrijedi li živjeti život?, zapisao je još 1897., godine kada je prekinuo članstvo u tada mladoj socijalističkoj stranci. Iz tih dvojbi proizašla je bit njegove misli: stalna borba između razuma i vjere koju je, kao grecist, nazvao agonijom. Stalno je održavao osobit stav duhovne borbenosti i ratobornosti, to jest spremnosti da se hvata u koštac sa svime što se, kao kroz prizmu, prelamalo kroz tu suprotstavljenost dviju krajnosti. U tom okviru zanimao se i za šire zajednice u kojima se odvija ta borba u svakom pojedincu, to jest za narode u smislu identitetâ: najprije za svoj, španjolski narod, a onda i za druge narode. On je to zvao dušom naroda.