OBUZDAN GNJEV: znakovi i strukture u književnoumjetničkim djelima Ivana Gorana Kovačića

O Ivanu Goranu Kovačiću pisano je mnogo; mnogo više nego o dru-gim piscima njegova naraštaja - svakako zahvaljujući više njegovoj legendarnoj smrti nego naročitoj popularnosti njegova opusa. Osim Jame, ni jedno drugo Goranovo djelo ne nalazi lako put do čitalaca; pa i njegove kajkavske pjesme nisu prigrljene u skladu sa svojom vrijednošću i prijemljivošću. Goran je pisac za kojeg svi znaju, ali ko-liko ih uistinu čita njegove proze spontano, izvan školske i studijske ili kakve druge profesionalne obveze?! O njegovoj nečitanosti uvjerljivo govore i brojni kritički napisi, koji su preplavljeni apologetskim tonom i općim mjestima, s vrlo rijetkim zrncima lucidnih kritičkih zapažanja i svježih mišljenja o vrednotama i značajkama pojedinih tekstova. Čak ni o Jami nemamo na raspolaganju iscrpnu, ozbiljnu i kritički relevantnu aksiološko-interpretativnu literaturu. Mnogi su o njoj pisali poneseni prvim površnim dojmovima, ali malo ih je koji su uistinu nešto konkretno i važno otkrili u njenoj strukturi i teksturi, da bi pokazali u čemu je iznimna vrijednost ovoga osebujnog spjeva. Pogotovu su brojni kritičari ostali dužni našoj književnoj javnosti da analitički produbljenije osvijetle manje poznate ostale Goranove pjesme i novele. Nekoliko sjajnih iznimaka u tom pogledu samo potvrđuje neprijepornost prednje konstatacije - prije svega Zdenko Lešić i Radovan Vučković. Na takvu oštru kritičku primjedbu imamo pravo već i stoga što je spremno samokritički protežem i na sebe, jer sam knjigom Goran njim samim* obavio samo prvi dio potrebnog posla. Drugi sam dio, kao obvezu koju ne mogu izbjeći, tada samo najavio. U knjizi Goran njim samim pošao sam od legende da bih dopro do živog čovjeka; u djelu koje sam tada bio zasnovao kao drugi dio cjelovite i opsež-ne monografske studije trebalo je da pođem od općenito prihvaćenih ocjena pa da ih zatim provjerim ponovnim udubljivanjem u konkret-ne tekstove. Točno deset godina kasnije, 1973, ispunjavam preuzetu obvezu, vraćam svojevrsni dug Goranu, pozivam na čitalački povra-tak njegovomu tekstu. Goran nesumnjivo zaslužuje mnogo više od posebno motiviranog divljenja; on zavređuje da ga nepotkupljivo kritički protumačimo i ocijenimo. Nije dovoljno što je cijenjen i voljen; potrebno je da bude i čitan. Neka živi u legendi, ali neka usto uvijek ponovno oživljuje i u svijesti čitalaca. U Zagrebu, u jesen 1973.