ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA: socijalni izazovi te imperativ školovanja

Socioekonomski odnosi imali su velike implikacije na odrastanje u Zagrebu krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća. Oni se ogledaju u obiteljskim, stambenim i obrazovnim uvjetima. Osnovno obrazovanje bila je potreba građanskog društva, stoga je ono postalo obavezno 1874. godine. Postupno nastavak školovanja nakon osnovnog obrazovanja postaje sve neophodnijim. Istovremeno se obrazovanje u 19. i 20. stoljeću sve više nameće kao jedan od faktora društvenih i socijalnih razlika. Loši životni uvjeti dijela siromašnih, radničkih i doseljeničkih obitelji utjecali su na obrazovna postignuća djece, zdravlje te pojavu odgojne zapuštenosti djece. U takvim okolnostima i njihovo daljnje obrazovanje postajalo je sve teže. Mogućnosti nastavka školovanja nakon osnovne škole, koja je bila obavezna, nisu bile svima dostupne te su bile vezane uz ekonomski i socijalni status djece i roditelja. Stav službene politike bio je da je škola dostupna svakome, no stvarnost je bila potpuno suprotna. Djeca siromašnih roditelja teško su mogla nastaviti školovanje. Sami troškovi školovanja bili su znatni. Pristojbe prilikom upisa, školarina, nabava knjiga, razne članarine u društvima (Crveni križ…) dodatno su otežavale siromašnima mogućnost daljnjeg školovanja. Dvadeseto stoljeće, nazvano stoljeće djece, u poimanju djeteta donijelo je značajne promjene. One se osjećaju i u Zagrebu. Mijenja se obitelj te počinje dominirati uža nasuprot višegeneracijske. Unutar obitelji jaka je emocionalna povezanost, naročito roditelja i djece. Sve veća usmjerenost ka djetetu usmjerava i djelovanje javnih vlasti. U prvoj polovici stoljeća raste interes u skrbi za djecu, od zdravstvene, socijalne pa do obrazovne. No sve to nije moglo nadvladati socijalne razlike koje su pratile odrastanje od rođenja pa do završetka adolescencije. Nakon osnovne škole zagrebačka djeca imala su nekoliko mogućnosti daljnjeg školovanja. Nastaviti školovanje u jednoj od zagrebačkih gimnazija, građanskih škola, srednjih strukovnih škola, produžnoj osnovnoj školi (rijetke u Zagrebu) ili čekati polazak u naukovanje i time u neku šegrtsku školu. Odabir srednje škole imao je u sebi i socijalnu komponentu. Građanske škole i zanate polazili su u pravilu djeca siromašnijih roditelja. No interes za gimnazije bio je krajem dvadesetih, a naročito tridesetih godina sve veći te su ih sve više polazila i siromašnija djeca. Srednjoškolski sustav doživljavao je promjene. Od blagog elitizma i autoritarnosti srednjih škola u vrijeme kraja 19. stoljeća i prije Prvog svjetskog rata prema sve većem broju polaznika, naročito tridesetih godina. U Zagrebu je gradska vlast uočila važnost socijalne i zdravstvene skrbi za predškolsku i školsku djecu. Osnovala je nekoliko zdravstvenih i socijalnih ustanova – Gradski dječji ambulatorij (1907.), Gradski školski ambulatorij (1923.), Gradski školski zubni ambulatorij (1927.), gradska dječja skloništa (od 1918.), Gradsko dječje oporavilište u Selcu (1919.) te Gradsko dječje uzgajalište Amruševo u Klinča Selu (1920.). Ove ustanove brinule su se o velikom broju zagrebačke osnovnoškolske djece. Možemo ih promatrati i kao dio početaka socijalne države koja je svoj procvat doživjela nakon Drugog svjetskog rata. U izboru zanimanja i u kasnijem školovanju, osim klasne odrednice, dominirao je i rodni stereotip. Tradicionalna uloga žene u obitelji kao kućanice prožimala je javni život. Za djevojke su se preporučivala znanja i zvanja vezana uz domaćinstvo. To je poticala i država svojim zakonskim propisima. Primjerice u čl. 18 Zakona o građanskim školama iz 1931. je stajalo: “…Nastava u ženskim i mešovitim građanskim školama podešavače se i prema pozivu žene u životu.”Mnogi čak i progresivniji prosvjetni djelatnici vidjeli su važnu ulogu u odgoju djevojaka za domaćinstvo. Objašnjavali su to time da će one u životu uz rad morati znati voditi i kućanstvo. U Zagrebu su škole imale velikih problema s prostorom. Nedostajalo je školskih zgrada. Brz rast stanovništva grada nije pratila izgradnja škola. Školske zgrade bile su prenatrpane. Primjerice zgrada osnovne škole na Kaptolu u svojim prostorima mogla je primiti najviše 800 učenika. I to bi bilo puno. Umjesto toga u nju je u međuratnom razdoblju dolazilo do 2 500 đaka.1246 U školskoj zgradi, osim osnovne škole, bile su smještene zanatska i građanska škola. Slično situacija je bila i u srednjoškolskom obrazovanju. Čim bi se otvorila neka nova zgrada za osnovnu ili srednju školu ona je odmah bila puna djece. Na kraju, ovom radu nije cilj donijeti konačne rezultate i zaključke nego pokušati potaknuti daljnja istraživanja povijesti djece i odrastanja ne samo u Zagrebu već i u Hrvatskoj i to u svim povijesnim razdobljima.