PRISTANIŠTE

Iza vrata kuće na otoku jedan je čovjek marljiv i uporan, ali njegov je rad skriven tuđim očima i nitko ne zna čime se bavi. Na pristanište preko puta kuće brodovi pristaju i s njega odlaze, turisti stižu po svoje uspomene, a on i dalje uporno radi, ozbiljno posvećen svojoj tajnovitoj djelatnosti i svojoj opsesiji drvom. Drveni podovi u kući nisu samo to, nisu samo podovi i nisu samo drveni, u drvu je nešto živo, nešto mistično i važno, nešto što će do zadnje stranice dobiti ime i prezime, smisao i svrhu. I, naravno, tu je ona, jer jedna ona tu uvijek mora biti, neka zbog koje je sve počelo, neka zbog koje drvo nije samo drvo. Darko Šeparović pjesnik je u proznim cipelama, a njegovo se pjesničko zaleđe itekako osjeća i u njegovu drugom romanu. Pristanište je gusta priča o ljubavi i zabludi, o samoći i upornosti; superiornim, promišljenim stilom ispričana priča koja teče i osvaja. Jedna je to od onih knjiga koje su toliko sugestivne da se na trenutak može izgubiti granica između čitatelja i protagonista. Knjiga koja vas natjera da ponovno razmislite o stvarima koje ste smatrali riješenima, koja nas podsjeća da, iako se katkad čini suprotno, zapravo se nikad ništa ne rješava. “Ponovno pada kiša, puževi ulaze u sluzave kućice i čekaju. Tako i ja slušam njene rečenice, kao zakopan negdje duboko u drvu. Pristavio sam vodu za čaj i gledam kako vrije, zatim umačem vrećicu čaja, ali negdje na putu do stola šalica padne i razbije se, a čaj od mente prolije se po drvenom podu. Bacam krpu na zelenu mrlju i kako krpa upija tekućinu, tako podižem razbijene komadiće porculana. Dok ona govori o odlasku, mislim o tekućini i mrlji koja će ostati na podu. Ako ode, ostaje mi samo drvo.”