PROTIV SREĆE: u pohvalu melankoliji

Ovaj bi neobični i lucidni esej bilo veoma pogrešno smatrati namijenjenim samo američkom čitateljstvu; naprotiv, korisno ga je shvatiti kao svojevrsno cjepivo protiv nasrtljivog izvoza industrije plitkosti, a ona. kao što znamo, kriči odasvud. Elegantno, artikulirano i smireno Wilson nas vodi na put stanjima duha koja nikome od nas nisu strana. Ne samo da ne treba bježati od trenutaka potištenosti, treba ih znati cijeniti i o njima misliti - kao nekoć Ficino, Keats, Melville, Blake, ili Beethoven, Lennon, .Ioni Mitchell... ..."Sve se, na kraju, svodi na kontrolu, zar ne? Ljudi skloni apsolutnoj sreći, obuzeti američkim snom, ne žele li oni zapravo nadzor nad životom? Ne nadaju li se kako će upravo oni biti ti koji donose odluke, oni koji drže konce u rukama, i to na svoj način. Dakako, svi mi - bili sretni ili tužni - priželjkujemo određenu mjeru kontrole nad vlastitom sudbinom. Mogli bismo reći da problem nastaje kada poželimo previše kontrole, kada svijet poželimo pokoriti vlastitoj volji. Oni što teže potpunoj sreći najvjerojatnije priželjkuju potpunu autonomiju, sposobnost da neizbježne životne šokove prenesu na neku eteričnu ravan s koje će po volji birati i podupirati odabrana značenja. A to je samotno mjesto, nestvarno, nevjerojatno i strahotno. Sretan čovjek je umišljen čovjek."