O knjizi
Evo i trećeg dijela Karakaševe ličke trilogije. Lički gorštaci su tu, harmonikaši, imigranti, gastarbajteri, vojnici, opresivni roditelji i zgnječena djeca. Lista se nastavlja, pa kog zanima nek se primi knjige. Atmosfera je dakle slična prethodnim zbirkama; neizbježno jer se radi o pokušaju da se opiše određeni mentalitet i način života. Ipak, svaka knjiga je zaokružena tematski i unosi neke promjene u pristupu i stilu. Ako su u Kino Lici likovi u svom prirodnom seoskom okruženju a u Eskimima izmješteni u grad, onda se u Pukovniku Beethovenu sele još dalje, izvan zemlje, ili pak vraćaju u nju nakon izbivanja. Jedna stvar koja im je zajednička, bez obzira na to gdje se nalaze i koliko bježe, jest nemogućnost bijega od svog obiteljskog i kulturnog nasljeđa.
Prve dvije priče unose još jednu novinu mješajući u autorov karakteristični naturalizam elemente žanrova - horora i trilera. Ratna priča, Kuća, manje duguje osobnim iskustvima u ratu i realističkoj priči nego filmovima poput Full Metal Jacketa. Joe i Marinko pješače duže od marinaca u Vijetnamu, prateći psihopatskog zapovjednika koji je šegrtovao kod pukovnika Kurtza. O kući strave na kraju da ni ne govorimo. No samo po sebi to nije loše, mora li svaka hrvatska ratna priča dolaziti iz istog kalupa? Problem je u tome što u ovom stilu pisac još nije na svome terenu pa priči nedostaje mesa, atmosfere, uvjerljivosti od koje će izgledati manje kao skica a više kao potpun rad. Slična je stvar i s drugom pričom, Cipele, koja se čita kao sadržaj nekog Hitchkockovog filma za koji ste sigurni da ste gledali ali eto nikako se ne možete sjetiti glumaca i detalja. Preočito je kako će se radnja razvijati i razriješiti, odnosno, nedostaje inovacije ili ironijske distance koja bi tako staru formulu ponovo učinila napetom i svježom. Ipak, mora se priznati, zanimljiv je sudar pop kulture i ličkog svijeta; sama ideja Sergea Gainsbourga koji dopire s prozora kuće neke napuštene pripizdine usred Mordora već golica maštu.
Slijedeće tri priče mnogo su uspješnije jer se oslanjaju na autorovu viziju i iskustvo radije nego na poznavanje popularnih formi. Možda najbolja pripovjetka u ovoj kratkoj zbirci, Psi laju kroz zidove, na jeziv način uljuljkava čitatelja u osjećaj lažne sigurnosti i obiteljske sloge da bi preokretom na kraju ukazala na zlo i nasilje koji potajno ključaju ispod površine. Poslijednja priča, Ja sam, također govori o obiteljskom nasilju, no ovaj put u manje prikrivenom obliku. U Filipovoj skršenoj volji, malodušnosti i konačnom pucanju pod pritiskom traume Karakaš uvjerljivo uspjeva prikazati posljedice potiskivanja i zatiranja različitosti i kreativnosti u surovoj, patrijarhalnoj sredini. Peta priča, Križevi, naizgled odskače temom (doduše karakterističnom za Karakaša) lutanja uličnog glazbenika i skitnice u Parizu. S dobro pogođenom atmosferom i uplitanjem motiva magičnog realizma, čitatelj dobiva osjećaj da je priča napisana na požutjelom papiru naslonjenom na kofer u kakvom masnom vagonu vlaka. Ipak, ideja slobode, lutanja, sudbonosnih susreta potkopana je trenutkom anksioznosti i izbijanjem starih strahova i nervoza u trenutku kada pripovjedača silni križevi u provincijalnom svratištu vraćaju u rodni kraj i potisnuta sjećanja roditelja i stresa.
Kao i prve dvije zbirke, ova knjiga pruža insajderski uvid u jedan zatvoren društveni sistem koji se inače opire stranim pogledima, ali i kojim se većina obično izbjegava baviti. To Karakaša čini vječnim autsajderom u ostatku društva koje se može smatrati liberalnim i naprednim zgražajući se nad prikazanim pojavama i problemima, u isto vrijeme se distancirajući od njih i smještajući ih u posebnu kategoriju nekih tamo drugih, čudnih, primitivnih ljudi s kojima slučajno dijelimo jezik i granice. Previše je nelagodna ideja da su tu negdje bliže, među nama, dio nas, da je njihova teška i prašnjava prtljaga i naša.
