PUKOVNIKU NEMA TKO DA PIŠE (t.u.)

Jedan od svojih najvažnijih romana, Pukovniku nema tko da piše, Gabriel García Márquez napisao je sredinom pedesetih godina za svoga boravka u Parizu, gdje je stigao kao novinski dopisnik, a zapravo sa skrivenom željom da studira filmsku umjetnost. No ukidanje novina za koje je radio gurnulo ga je u siromaštvo u vrijeme dok je u tri različite verzije redigirao ovaj kratki roman, koji je vrlo brzo nakon objavljivanja 1961. godine stekao kultni status unutar piščeva opusa. Nakon romanesknog prvijenca Lišće na vjetru (La hojarasca, 1955.), napisana u maniri faulknerovskog barokizma, ovaj drugi García Márquezov roman, njemu ujedno i najdraži, označava korak prema suzdržanosti, sažetosti izričaja, a piščev stil postaje čišći i transparentniji. Priča je to o nepravdi i nasilju u kojoj, za razliku od većine García Márquezovih djela, izostaju elementi magičnoga realizma: već punih pedeset i šest godina, „od završetka posljednjeg građanskog rata“, jedan stari umirovljeni pukovnik svakoga petka odlazi u luku očekujući službeno pismo s odgovorom na njegov zahtjev da ostvari prava koja mu pripadaju za služenje domovini. Dok iščekuje odgovor vlasti, pukovnik svoje dane provodi uz astmatičnu suprugu i jednoga pijetla za borbena natjecanja, jedinu uspomenu što im je ostala od sina…