O knjizi
Obrazlažući kako se svi ljudski pokreti rađaju iz potrebe za napadom ili obranom, stari slikar u Andrićevoj prozi-eseju Razgovor s Gojom zgušnjava to svoje iskustvo u sentenciju: “Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.” Književni postupak kojim je napisan roman Ruta Tannenbaum — ritam pripovijedanja, tonalitet i afektivna obojenost teksta, tip imaginacije, stilska žestina — ne pripada andrićevskoj poetici floberovskoga ideala distanciranosti i impersonalnosti. No glavna tema (blistavi glumački apogej i mračni kraj darovite židovske djevojčice u ljupkom paklu klajnbirgeraja glavnoga grada Endehazije), kao i ukupan materijalni svijet romana Ruta Tannenbaum takvi su da bi mu kao moto sasvim dobro i pogođeno pristajao Andrićev-Goyin iskaz o ljepoti i o mraku ljudske sudbine ili sjaju ljudske krvi kojim je okružena. Sav je taj svijet naime viđen u dramatskom registru u kojemu ljepota i osrednjost, zdravlje i bolest, zloća i dobrina, dobre zasluge i hudost sudbine, napokon talent i karakter nisu raspodijeljeni po dobrim željama (ni čitateljskim ni autorovim), nego je sve to spleteno u nerazdjeljivo ljudsko klupko u koje su podjednako zapleteni svi pojedinci, sve figure ove bezutješne povijesti, ovoga moćnog romana koji bolno i empatijski zasijeca u traumatske i tabuizirane slojeve naše povijesti. — Ivan Lovrenović
Jergović ispisuje majstorsku studiju o amputaciji empatije, upravo tako što prikazuje veoma različite likove — majstor je digresija — kako se bez obzira na socijalni status, u stvari, kada slave Rutu i kada gledaju kroz nju, samo priklanjaju vladajućoj modi. — Mitja Čander
Bosansko-hrvatski autor poput kakvog modernog Josepha Rotha inscenira ponovno uskrsnuće nekadašne habsburške i sada jugoslavenske višenacionalne države u svom potpunom obilju, ali i u cijeloj svojoj ambivalentnosti. — Janika Gelinek, NZZ am Sonntag
E, to je priča o Ruti Tannenbaum: nije to roman “o Zagrebu” (ili “protiv” njega), o Jevrejima, Hrvatima ili ne-znam-kome. Ne, to je priča o tome kako čovek drugom čoveku lako, odviše lako postane nevidljiv. I kako se iz toga rađa svako zlo. I kako je nepodnošljivo lako pristati na to, zatvoriti jedno oko, posle i drugo... O tom se ciljanom slepilu radi u Ruti Tannenbaum: Zagreb je bio zahvalna pozornica jednog košmarnog sveta, ali ne brinite, taj je košmar odavno na svetskoj turneji. — Teofil Pančić
Mislim da je Ruta Tannenbaum Miljenka Jergovića najbolja knjiga o Holokaustu koja je ikada napisana. Čitao sam njegovu biografiju. Miljenko nema nikakve veze sa Jevrejima ni sa Holokaustom. Eto, pokazalo se da se najbolje knjige o tim strašnim stvarima pišu kada ste neko izvan toga. — Ivan Ivanji, prevoditelj, pisac, preživjeli zatočenik Auschwitza
Nema ovdje jednostavnog ili simpatičnog karaktera, na stranicama knjige Ruta Tannenbaum među protagonistima nema heroja, čak je i Ruta antiheroina, jedna bezobrazna, zločesta i razmažena djevojčica. Na taj način autor osvjetljava činjenicu koja je jezivo istinita: žrtve nacističkog užasa nisu bili samo dobri ljudi; neki od njih imali su sve, bilo je krasnih, ali i lukavih, isto tako nisu ni svi ustaše, članovi nacističkog pokreta, bili demonski izvanzemaljci, što opet ne znači da je Holokaust bio manje okrutan i manje prožet mržnjom. S druge strane, Jergović upućuje na kolektivnu odgovornost svih iz doba uspona Hitlerova režima, koji su ga omogućili, podržavali i pomagali. Ukratko rečeno, Ruta Tannenbaum apsolutno je čudesna knjiga briljantnog proznog pisanja i izvanrednog stila. — Javier Vayá Albert, španjolski pjesnik i kritičar
