SFERE II: globusi

Makrosferologija Druga knjiga velike trilogije Petera Sloterdijka Sfere II, nastavlja na onom mjestu na kojem su se Sfere I zaustavile, ali ne ide istom putanjom, ne slijedi iste tragove, već kreće drugim tragalačkim linijama i s neuporedivom duhovitošću i energijom suočava nas sa čitavim svijetovima za koje nismo ni znali da se na takav način mogu posmatrati. Ako bismo se poslužili tehničkim jezikom, rekli bismo da Sloterdijk ponavlja gestu nekih svojih velikih prethodnika, poput Gillesa Deleuzea recimo, i u pitanje dovodi poredak predstave. Zapadni znanstvenici i filozofi, piše Sloterdijk, postavljju ispred sebe kuglu kao realno prisutan model i u toj predstavljenoj kugli nastoje vidjeti cjelinu postojanja, čak i nekakvu natprirodnu suštinu (boga). Na taj način oni povlađuju mišljenju koje traga za onim jednim, monotonim i monolitnim, koherentnim i cjelovitim. Istovremeno, međutim, događa se nešto neočekivano, suprotno namjerama i to upravo zahvaljujući zakrivljenosti kugle, izmještanju perspektive koja se kroz kuglu prelama. „Zahvaljujući predstavljanju kugle i panoramskoj navigaciji po širokom prostranstvu“, piše Sloterdijk, „koje privlači i oštri umi nježnu dušu, sâm intelekt postaje filozofski; on učestvuje u egzaktnoj žovijalnosti koja pripada samo panoptičkom bogu u njegovoj korelaciji sa samim sobom, korelaciji koja postavlja svijet“.Misliti kuglu nipošto ne znači misliti neki, bilo koji predmet, ma koliko, inače, on bio neobičan. Misliti kugli znači suočiti se s nužnom izmjenom perspektive iz koje mislimo. „Misliti kuglu“, kaže njemački filozof, „znači otuđiti se u ono-ogromno, postajući njegova lokalna funkcija“. Misliti kuglu, drugim riječima, znači izložiti se gubitku poznate osobnosti, a teško da je zamisliva uzbudljivija pustolovina od te. Čitati Sfere II Petera Sloterdijka znači upustiti se upravo u takvu pustolovinu zajedno s jednim od najuzbudljivijih suvremenih filozofa.