SMETANJE POSJEDA U SUDSKOJ PRAKSI

Prvo izdanje ovog rada objavljeno je kao prilog časopisa Informator, u rubrici „Male stranice“, kao zasebni separat i doživio je dobar prijam kod pravničke javnosti. To me motiviralo da rad proširim i dopunim novim brojnim primjerima iz sudske prakse, a neke teme opširnije obradim. Tužbe zbog smetanja posjeda nikad ne gube na aktualnosti jer se ubrajaju u jedne od češćih vrsta sudskih postupaka našeg pravosudnog sustava, a tako je i od kada postoji pisana pravna povijest. Premda je ovo teoretski „nečisto“ područje, koje pravni teoretičari ne vole, zbog čega se učestalo obnavljaju rasprave o njegovu ukidanju, ono ima veliku funkciju u očuvanju pravnog mira i reda. Izvorno zamišljeno kao „mala pravda“, kao jedna vrsta privremene mjere dok se o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne odluči u „pravom“ parničnom postupku, katkad se odluka donesena u parnici povodom tužbe zbog smetanja posjeda pretvori u dugotrajno rješenje pravnih odnosa. To je posljedica kontinuiteta posjeda. Parnice povodom tužbi zbog smetanja posjeda znaju se pretvoriti u dugotrajne sporove, koji traju godinama. Takve parnice gube svoj pravni smisao, jer čemu voditi parnicu zbog smetanja posjeda nekoliko godina kad je za to vrijeme moguće dočekati i odluku u vlasničkoj parnici. Dugotrajnost postupaka u parnicama zbog smetanja posjeda znaju procesnim manevrima izazvati same stranke, ali je ovdje ipak glavna odgovornost na sucu, kojemu zakon i sudska praksu daju snažne pravne alate kojima može usmjeravati postupak na njegov bitan sadržaj. Ali, te alate valja poznavati. Upravo o njima riječ je u ovom radu.