O knjizi
Istinski erudit, najvažniji hrvatski polonist, omiljen i kao duhovita osoba i kao predan profesor, samozatajan pjesnik, antologičar i urednik, vrstan prevoditelj koji je domaćoj čitateljskoj publici otkrio Witolda Gombrowicza, Zdravko Malić (1933-1997) gotovo dva desetljeća pisao je svoj intimni dnevnik. Riječ je o zapisima koji su ispunili pedesetak bilježnica i koji dvadeset godina nakon autorove smrti, bez ikakvih kraćenja, izlaze u javnost u dva sveska, od kojih ovaj, prvi, obuhvaća razdoblje od sredine 1981. do kraja 1989. godine.
Premda Malićeva bilježenja polaze, sasvim normalno, od klasičnih dnevnih osvrta na događaje u vlastitu domu, koji su često ispresijecani zaronima u prošlo vrijeme njegove Bosne, “gladne, gole i bose”, u njima nema povjeravanja s onu stranu granice građanske suzdržanosti. Iako dakle pisana s osviještenim pravom na prešućivanje, u njima dnevničar ispisuje sebe onakva kakav jest, “s cigaretom, uz kavu, u papučama, među knjigama, u žurbi između jednog i drugog posla, na periferiji dana ili noći, u onim nekim minutama ili satima čak koje ‘imam za sebe’, za samorefleksiju”.
Ovaj je dnevnik tekst o životu i njegovim formama, totalni tekst o svemu što se našlo u fokusu Malićeva senzibilna bića kroz njegove susrete sa znanima i neznanima, kroz dopisivanje s poljskim prijateljima, ali i posredno preko pročitanoga u dnevnim novinama i tjednicima (domaćim, poljskim, francuskim) koje je strasno pratio, u književnim časopisima i knjigama svake fele koje je hrpimice, ali s profinjenim ukusom nabavljao i čitateljski jednostavno gutao, zatim preko slušanja obligatnog radija i praćenja televizije, sve do odlazaka u kino, kazalište, na izložbe i koncerte, gdje je pribirao umjetničke dojmove o kojima je u dnevniku ostavio mnoštvo divnih zapažanja i zaokruženih kritičkih eseja.
Dnevnik svjedoči i o tome kako se Malić, nekoć pun povjerenja u politiku i njezin smisao, 80-ih razočarava u socijalističko društveno uređenje koje se, zamišljeno kao idealno, kukavički izbjegava mijenjati i bježi u prividnost i posredovanost. Stoga se povlači u prikrajak, upućuje se stazom pored druma, odustaje od političkog angažmana i zaključuje da se perspektive zatvaraju, da pada mrak… Vođenje dnevnika u tome mu se glibu čini gotovo jedinom prilikom “da u gustom plotu što ograđuje milu nam hrvatsku duhovnu župu izbijem pokoji proštac i - pogledam van“.
“Za koga ja taj dnevnik pišem?” - pita se Malić. “Prvi je odgovor: za sebe. Tim tankim tragom pera na papiru pokušavam se upisati u ‘disk’ sadašnjice. Da sâm sebi ne budem ‘bijelom mrljom’. To je kao vožnja na odbijaču posljednjeg vagona kompozicije vlaka. Švercam se bez vozne karte i nije mi nimalo udobno, ali vozim se. Možda nekamo stignem.”
