TERASA U RIMU

"Postoji doba u kojemu više ne susrećemo život nego vrijeme" - rečenica je iz romana Terasa u Rimu (Velika nagrada Francuske akademije), u kojemu je Pascal Quignard ispričao život i djelo slikara Geoffrova Meaumea, rođenog u Parizu 1617. godine i umrlog u Utrechtu 1667. godine. Meaume je pripadao školi slikara koji su na tankoćutni način prikazivali stvari koje je većina ljudi smatrala vulgarnima. Poput svojih suvremenika, on je putovao od grada do grada, od Brugesa, Antwerpeena, Mainza, Pariza, Londona, do juga Italije. U Rimu se zadržao najduže. Njegov je atelje imao terasu na Aventinu gdje bi njegov prijatelj Lorenac dolazio u suton razgovarati o životu i umjetnosti. U Rimu je Meaume napravio gravure krajolika, religioznih scena i opscenosti koje su bile zapaljene na javnom trgu 1664. godine. Seksualnost i zabranjena ljubav prema Nanni Veet Jakobsz upropaštavaju Meaumea, ali neiscrpni razgovor s odsutnim bićem kojemu je posvećen cijeli njegov život čine zapravo "materiju" njegova djela.Tijelo, vatra, atmosfera tišine i zaustavljena vremena, kako mistične tako i svakodnevne stvari obilježavaju ovaj roman koji je ispričan slikarskim postupkom chiaroscura. Pascal Ouignard, rođen 1948. u Verneuil-sur-Avreu, jedan je od najboljih i najplodnijih francuskih suvremenih romanopisaca i esejista, po stilu i senzibilitetu antipod jednom Michefu Houellebecqu. Dugi je niz godina radio kod Gallimarda/ da bi se od 1994. godine isključivo posvetio pisanju. Za trilogiju pod naslovom Posljednje carstvo. Lutajuće sjene okrunjen |e 2002. godine najprestižnijom Goncourtovom nagradom.