TRG, TRŽNICA, NOŽ

Knjigu „Trg, tržnica, nož“ Martine Vidaić sačinjava 45 gustih poetskoproznih ulomaka koji zajedno tvore, hm, poemu, skelet romana u stihovima teških kostiju? Uglavnom nešto žanrovski hibridno i moćno fisionirano u knjigu o tržnici zadarskoj, mediteranskoj, a pomalo i svakoj. Tržnica je kod Martine Vidaić vreva, šušur i ršum, obilje robe, predmeta, cvijeća, voća, povrća i mesa, kupci, prodavači i zaposlenici, scene i rečenice koje su se probile iz kakofonije, atak na sva čula do sinestezije, pa još sve prošarano lirskim refleksijama. U prvom redu je ipak čine ljudi, likovi koji izranjaju iz tog gustog tkiva, trbuha i podsvijesti grada, Vuka, Gracijela, Srbin, Bere Guša i drugi, koji dobivaju svoj status i glas. Uz to autorica je pokazala ciklus jednog običnog dana na tržnici, jedne vivaldijevske godine i još njih tridesetak i mnogih nataloženih stoljeća, tu je upisana njezina antropologija, ekologija, psihologija i ekonomija, kruženje žive tvari, iz mrtvog koje se prodaje u žive, u život. U tu kaotičnu simfoniju pada bomba (to su dakle te devedesete, sunce tako jako a tako je hladno, toliko svjetla a tako je mračno. (…) potom, naglo, nove bombe padaju). I neki ljudi nestaju. Tako puno napisati u tako kratkom, ali bujnom, u bujici i kovitlacu može samo Martina Vidaić. I da se ne zaboravi: žena sa slamnatim šeširom stavlja riblje ljuske na zjenice. sad će mi oči šutjeti, kaže. Kruno Lokotar