TUZLANSKI PROCESI 70-IH GODINA XX STOLJEĆA

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća“, autora Kadrije Hodžića. Kadrija Hodžić je analizom do sada posve neistražene arhivske građe, novinskih tekstova i brojnih ragovora s akterima historijskih događaja o kojima piše, koristeći različite naučne pristupe, knjigu Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća smjestio u kontekst promjena s kojima se suočavala ne samo Tuzla nego čitavo jugoslavensko društvo od 1960-ih godina. Hodžić prati tuzlanske „olovne godine“ 1960-ih, kada počinje, po autorovoj ocjeni, privredno zaostajanje ovog grada, što otvara razne frontove sukobljavanja. Diskusije o budućnosti privrednog razvoja Tuzle povući će sa sobom i razna druga pitanja (otvaraju se i pitanja iz Drugog svjetskog rata, odnosi poslije rata), što će kulminirati Tuzlanskim procesom 1975. godine. Autor detaljno prati poziciju Pašage Mandžića, njegovu ulogu u historiji Tuzle, personalni odnos sa drugim povijesnim akterima, ali i pokazuje uspon nove generacije tuzlanskih političara koji svoj kasniji uspon grade na rušenju Pašage Mandžića. No, Hodžić je pokazao da ovo političko (ali ne samo političko) uklanjanje Pašage Mandžića nije rezultat sukoba generacija (jer se Pašaga Mandžić odbijao kandidati na bilo koju političku dužnost). Njegova je teza da je u pitanju montirani proces, zavjera protiv Pašage Mandžića, ali autor pokušava naći motive za tu zavjeru i nalazi da postoje dva kruga u kojima se kuje zavjera protiv Pašage Mandžića: jedan je uži krug (lični animoziteti) a drugi je znatno širi (različiti pogledi na budući razvoj, pitanja lokalpatriotizma). Autor veliki dio rukopisa posvećuje pitanju ličnog animoziteta koji je Franjo Herljević iskazivao prema Pašagi Mandžići i pri tome gradi jednu do sada posve zanemarenu sliku sukoba koji prerasta lokalne okvire (sukob „franjevaca“ - pristaša Franje Herljevića, i „pašagovaca“ - pristaša Pašage Mandžića). Ali, osim bavljenja ulogom ličnih animoziteta u kreiranju Tuzlanskog procesa, autor je veliku pažnju posvetio istražujući pozadinu ovog procesa. On istražuje kako je konstruirana „grupa“, piše biografije članova „grupe“, analizira njihov porodični i profesionalni background. Sve je to smjestio u različite vizije privrednog razvoja Tuzle, prepoznajući dva koncepta privrednog razvoja grada: jedan koncept, kojeg razrađuju Salih Burek i Smail Trbonja tokom 1960-ih, kojima je bliska Mandžićeva vizija razvoja Tuzle iskazana kroz ideju o gradnji Fabrike Sode u Bukinju, i drugi koncept koji je podrazumijevao izgradnju „malotonažne hemijske industrije“, koji je na lokalnom nivou zastupao tadašnji direktor SodaSo kombinata Hazim Hasić, i koji je imao podršku republičkog centra. Tu će se otvoriti niz novih pitanja, s kojima se autor uspješno iznio smještajući ove Tuzlanske procese u te šire povijesne okvire.