U ABESINIJU ZA FONETIČARA : govor u hrvatskome filmu

Premda se film definira kao audiovizualni medij s realističkim afinitetima, fotografski zapis vanjskoga svijeta proučavateljima filma uvijek je bio zanimljiviji od fonografskog. Tako je i filmski govor, jedno od temeljnih filmskih izražajnih sredstava, kao predmet analize izmicao čak i onim filmolozima koji su se po- sebno usmjeravali na auditivna svojstva filma. Interdisciplinarna studija fonetičarke Jelene Vlašić Duić jedan je od rijetkih pothvata takve vrste: način uporabe i funkcije govora u filmu istražuju se općenito i na primjeru hrvatskoga filma iz dru- ge polovice 20. stoljeća, kojemu se često prigovaralo da "govori" neprirodno i da ne iskorištava bogatstvo hrvatskih govora. Od jedanaest filmova analiziranih u ovoj knjizi (Koncert, Martin u oblacima, Imam dvije mame i dva tate, Kad čuješ zvona, Tko pjeva zlo ne misli, Razmeda, Mećava, Izgubljeni zavičaj, Glembajevi, Kako je počeo rat na mom otoku i Blagajnica hoće ići na more) čak osam je na- stalo prema književnim predlošcima, pa se u prvom dijelu razmatra odnos pisane i govorene riječi. Posebna se pozornost posvećuje uporabi standardnog jezika i dijalekata (kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga), funkcijama govora u filmu te filmskom govoru kao indikatoru vremena, odnosno društvenih i kulturnih odnosa.