U ŽIVOTU SVE JE IGRA: (tri mjuzikla)

Iza pisanja, kao glavni proizvod ostaju romani, a kao nusproizvod likovi, no dok su romani u svojoj završenosti, u svojoj zaokruženoj zatvorenosti događaja mrtvi, tako mrtvi da ih i čitatelj, a ne samo autor, rijetko ponovno uzimaju u ruku, likovi u njima stvoreni, u svojoj vječnoj nedorečenosti živih stvorova, nastavljaju živjeti svojim životom. Ponekad u sljedećem romanu iz ciklusa, pod svojim ili tuđim imenom - jer ako, kao što vele, pisac u svim likovima govori uvijek o sebi, onda i kroz sebe govori uvijek o istim likovima - ponekad pak u imitaciji, adaptaciji, parodiji i parafrazi, književnoj kritici, glazbi i slikarstvu, no svakako uvijek u svijesti i čitatelja i pisca. Tu se možda razotkriva i ona arhetipska, upravo sijamska veza između povijesti (koja se pretvara da govori istinu, jer skriva istinu već i samim time što bira predmet svog proučavanja i sadržaj svog kazivanja) i književnosti (koja se pretvara da laže, jer je istinitost našeg percipiranja, dakle nas samih, važnija od faktografske istinitosti percipiranog događaja), te dvije discipline iznikle iz istog panja. U tom bismo smislu roman mogli usporediti ne sa samim događajem, koji je jednako neuhvatljiv i za povijest i za književnost, nego s monografijom koja se njime bavi, dok povijesni likovi nastavljaju živjeti u legendi i mitu, u spomenicima i psihološkim studijama, u operi i romantičkim slikarskim kompozicijama, u filmu i trivijalnom kontekstu stripa i vica.