VAPAJ SIROČADI IZ RUANDE: svjedočanstva, sudbine, pisma

Daleki afrički kontinent, daleka i draga zemlja imenom Ruanda svojom teškom i ratnom prošlošću u predbožićnom vremenu 2006. godine postala nam je tako blizu ulazeći u duše i u domove brojnih prijatelja misija i misionara u našoj Domovini. Ratnim strahotama opustošena, s brojnim znanim i neznanim suzama zalivenim grobovima rasutim diljem ove drage i napaćene zemlje, liječi rane gradeći zajedničku budućnost dvaju nekoć posvađanih i zaraćenih naroda. Bez obzira da li su to Hutu ili Tutsi svjesni su kako im je dobri Bog uz obostrano praštanje podario lijepi dio Zemlje i afričkog kontinenta. Brojni su nedobronamjerni uz snažnu potporu svoje materijalne i vojne moći umiješali duge prste svoje prljave politike kako bi načelom zavadi pa vladaj ovoj prelijepoj i dragoj zemlji, dragim i plemenitim ljudima donijeli zlo, a ne dobro. I u ovom poratnom vremenu svojim „pravednim“ odlukama utječu na građenje zajedničke i sretne budućnost malog čovjeka Ruande čije su oči uprte prema nebu i prema bratu čovjeku. Ispružili su pripadnici i jednog i drugog naroda svoje ruke prema moćnicima ovoga svijeta moleći šaku riže i komad kruha kako bi preživjeli i svojim najmlađima osigurali kakvu takvu budućnost. Svaki i najmanji dar morat će jednoga dana vratiti i to na način koji današnji iskreni „darovatelj“ odredi. U vremenu radosti zajedničkog života kao i u ratnom mraku hrvatsko katoličko srce naših misionara i misionarki pokazalo je svoju konkretnu ljubav i širinu. Lijepi broj hrvatskih misionara i misionarki svojim propovijedanjem i svojim svjedočkim življenjem bili su dio svakodnevnice ovih plemenitih i dragih ljudi. I kad su mnogi „stranci“ i „prijatelji“ Ruande tražili zadnji zrakoplov spasa i napuštali Ruandi hrvatski misionari željeli su ostati na svojim misijskim postajama i na mjestima svoga života i rada kako bi im bili sve te kako bi ih pokušali zaštititi i pomoći u tim teškim ratnim trenucima. Nisu se bojali, nego su uz opravdani i razumljivi ljudski strah hrabro svjedočili Krista patnika i Krista nevino osuđena. I po cijenu gubitka vlastitoga života bili su im sve. Boja kože svakom od tih naših misionara i misionarki u tim teškim trenucima bila je dovoljan razlog raznih sumnjičenja od gospodara rata u dragoj nam Ruandi. Bile su to isto tako teške godine rata, pustošenja, križnoga puta i agresije na Republiku Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu. Srce je u tim teškim trenucima teško podnosilo sve te nedaće rata kako u Domovini rođenja tako i u Domovini življenja. Trebalo je biti uspravan i preživjeti u zemlji u kojoj su tijekom rata ubijena tri biskupa, 118 svećenika i preko dvjesto redovnika i redovnica. U patnji Ruande ne smije se zaboraviti doprinos i žrtva hrvatskih misionara. Uz nesebično darovani život fra Vjeke Ćurića OFM, ostali su još neispričani svi tri ratni putovi i ratni križevi naših misionara doživljeni u ratom zahvaćenoj Ruandi. Tijelo fra Vjeke, kako kaže don Danko Litrić, položeno je u grobnicu u crkvi koju je sâm sagradio i u zemlji koju je volio i među narodom kojemu je zdušno služio. I ono malo šturih vijesti koje su stizale do nas nisu nailazile na odjek jer smo bili zabavljenim sami sobom. Ipak je bilo prijatelja misija i misionara iz Domovine i svijeta koji su prema svojim mogućnostima pokazali ljudsku, katoličku i hrvatsku širinu te molitveno i materijalno pomagali sve te naše hrabre svjedoke vjere i ljudske moralnosti. Jedan o njih je i hrvatski salezijanac don Danko Litrić. Vjeran Kristovu nalogu hrabri i odvažni sin svoga utemeljitelja don Ivana Boska nije napuštao svoga stada. U Ruandi kao misionar djeluje od 1981. godine. Do 1994. godine kako kaže bio je misionar u „staroj“ Ruandi kojom je vladalo pleme Hutu. To je vrijeme bilo posebno pogodno za misionare jer su imali velike mogućnosti djelovanja na svim pravcima bilo na pastoralnom bilo na socijalnom polju. Nakon rata od 1995. godine djeluje u „novoj“ Ruandi u kojoj se situacija promijenila. Manjinsko pleme Tutsi došlo je na vlast. Crkva se tada našla u jednoj situaciji kao što je to bilo kod nas nakon Drugog svjetskog rata. Don Danko djeluje u župi Rango koja se nalazi na periferiji studentskog grada Butare. To je drugi grad po veličini u Ruandi, koji broji oko pedeset tisuća stanovnika. Ima oko 5.000 studenata. U toj župi ima 3.000 djece koja pohađaju pučku školu. Njih preko dvije tisuće su siročad. Bez oca i majke većina, bez oca koji je poginuo ili je u zatvoru kojemu se ne nazire kraj.